"SVASTIKE" - komedija za odrasle
četvrtak, 25. travnja 2013.
"Svastike", fotografije sa premijere 29.5.2005.
S lijeva na desno: Branka Delić, Nebojša Glišić, Danka Đukanović, Nemanja Koprivica, Danijela Filipovac, Marina Šušnjar, Aleksandar Ujić, Nevena Lalić, Dragana Šimšić i Branka Tasić.
Sjede: Ranko Jevđević i Savo Škobić.
ponedjeljak, 29. listopada 2012.
"Svastike", tekst sa aneksom novog lika Rake Šljivića
Savo Škobić:
10. Pojava
S
V A S
T I K E
( komedija za odrasle )
Lica:
- LAZO, konobar,
- LAZARELA, žena ,
- OLIVERA, punica ,
- ISIDORA, svastika ,
- TEODORA, svastika ,
- DIMITRIJE, punac,
- GOSPODIN PETROVIĆ,
- GOSPOĐA PETROVIĆ.
Mjesto i vrijeme radnje:
Mala urbana sredina, Lazina tazbina u
vrlo bliskoj budućnosti.
P R V A S
L I K A
Klasičan
dnevni boravak pomodnih dama. Po svemu se vidi da su Lazo i njegov punac
Dimitrije (jedini muškarci u porodici), potpuno marginizovani (njihov TV kutak
je sasvim otraga, roza tapete sa cvjetićima, puno cvijeća i sl.). Po ponašanju
svih članova porodice vidi se da je punica strahovladar.
1.Pojava
TEODORA, ISIDORA
TEODORA (pegla
veliku gomilu veša): Keva je, majke mi, sasvim otkačila. Pa vidi, molim te, Isidora, koliko mi je veša naredila
da ispeglam danas. I to baš danas.
ISIDORA (briše prašinu): Zašto baš danas? Šta će
se danas to posebno dogoditi, mojoj dragoj
sestrici?
TEODORA (tajanstveno): Nešto.
ISIDORA (otpuhne): E, sada ja treba da te
mooolimo da mi kažeš, a ti ćeš se neeećkati itako
do popnoći. Ali da znaš mila
moja... (dubokim glasom)... Ma ne
pada mi na pamet!
TEODORA: Ma nije to ništa
posebno, ali za mene je veoma, veoma značajno. Naime, ja popodne treba da se vidim sa jednim mladim gospodinom u gradu.
ISIDORA: A da li je
taj tajanstveni mladi gospodin oženjen?
TEODORA: Ja ne znam.
ISIDORA: A da li je
taj mladi tajanstveni gospodin zaposlen?
TEODORA: Ne znam,
vjerovatno.
ISIDORA: Gdje radi?
TEODORA: Ja ne znam.
ISIDORA: Šta radi?
TEODORA: Ne znam.
ISIDORA: Koga radi?
... Ni to ne znaš?! Ja znam i ja ću da ti kažem - tebe radi, draga moja.
TEODORA: Kako to misliš?
Zašto bi mene radio? Misliš ja sam mlada i naivna?
ISIDORA: E, pa mlada
više nisi ali naivna jesi.
TEODORA: Za sada nema
ništa sumnjivog u njegovom ponašanju. Izaći ćemo na večeru, malo se razonoditi i dogovoriti o poslu.
ISIDORA: O poslu? O
kakvom poslu?
TEODORA (ponosno): Obečao mi je posao u firmi njegovog
tate.
ISIDORA: Šta radi njegov
tata?
TEODORA: Pa on je
direktor.
ISIDORA: Ma, shvatila sam da je direktor, ali čega je
direktor?
TEODORA: Bože,
Isidora, ti kao da me ne slušaš. Pa rekla sam ti da je direktor firme u kojoj ću ja dobiti zaposlenje. Tako mi je
rako Miško... Hoću da kažem gospodin Mihajlo.
ISIDORA: Šta ćeš
raditi?
TEODORA: Ne znam, još
ne znam, ali ću vačeras saznati.
ISIDORA: Pa ako je to
taj Mihajlo, gospodin Miša, za koga ja mislim da je, onda će ti biti krvav posao, veoma krvav.
TEODORA: Kako?
ISIDORA: Pa, njegov
tata ima veliku farmu tovnih pilića.
TEODORA (sa gađenjem): Ne misliš, valjda, da ću
ja da koljem te piliće?
ISIDORA: Ne nego ćeš
da ih škakiljaš.
TEODORA: Ne vjerujem
ti. Ništa ti ne vjerujem, to iz tebe ne govori sestrinska briga nego ženska zavist.
ISIDORA (sa podsmjehom): Na kome da ti zavidim,
majke ti, na živoderu?! Pa njemu će, mila moja uskoro od tih pilića i krila
porasti, eno nos mu se već transformisao u
kljun.
TEODORA (smije se): Grozna si!
2.
Pojava
LAZARELA, pređašnji
LAZARELA (ulijeće i u brzini sakuplja sitnice i trpa
ih u tašnu): Ćao djevojke, kako ste mi?
Jeste li negdje srele moj sat... a, evo ga, našla sam ga... Žurim se jako, zakasnit ću na bus, a danas mi se baš na pješaći.
ISIDORA: Hoćeš li i jedan
dan krenuti na vrijeme sa spremanjem?
TEODORA: Stvarno, svakoga
dana isto, kasniš.
LAZARARELA: Odgovor na
to pitanje će te dobiti kada se udate.
ISIDORA: Daj,
Lazarela, majke ti, ne davi. Poznajem mnoge koje su udate, ali ne kasne i nisu uvijek u žurbi, kao ti.
LAZARELA (sa tajanstvenim smješkom): Ovo nemojte
shvatiti ništa lično! Ja znam da ima
i onih koje nisu srećno udate, ali, boga mi, ja jesam.
TEODORA: Treba pitati
i Lazu.
LAZARELA: Šta ga treba
pitati?
ISIDORA: Da li je i on
srećno udat?!
TEODORA: Ne, nego, kako se on osjeća.
ISIDORA: Osjeća se na
duvan, dim i kafansku kuhinju. Na roštilj.
LAZARELA: Šta on ima
da se osjeća? Šta je on bitan? Reči ću vam
nešto na nauk drage moje
sestrice: Nisam ja samo najbitnija sebi, nego sam i jedino bitna. Sve ostalo i svi ostali mi služe kako bih sebi
ugodila i sebe zadovoljila u potpunosti. Ko
se u to ne uklopi, ispada iz igre, tačnije iz moga života. Pa, ako treba i
siroti moj suprug Laza. Danas jesi,
sutra ko zna gdje si.
ISIDORA: To se zove
skromnost.
TEODORA: Pa, nisi
takva ranije bila, šta ti bi odjedanput?
LAZARELA: Progledala
sam, mile moje, progledala. Shvatila sam kako život brzo prolazi i kako mi je relativno još vrlo malo
vremena ostalo da uživam, u odnosu kolika
me duga smrt čeka. Odlučila sam da sve i svakog podredim toj potrebi pa čak i samu sebe.
ISIDORA: Tebi je sada
lako.
LAZARELA: Kako?
ISIDORA: Tako. Ti si
se već udala, a nama to tek predstoji, pa ne možemo već sada da namećemo totalno svoju volju nikome. Možeš
misliti koliko hiljada pilića će morati
Teodora da zakolje, dok ne preuzme stvar u svoje ruke.
LAZARELA: Kakvih pilića?
ISIDORA: Tovnih.
LAZARELA (Teodori): O čemu ona to govori?
TEODORA: Ma pusti je,
bunca.
ISIDORA: Prije će
propijukati, nego gospodina Mišu i njegovog starog u usuru utjerati... Piju, piju, piju.
TEODORA: Ako ne
prestaneš da me zezaš ofurit ću te vrelom vodom i očerupati, kokoško jedna!
ISIDORA: Piju, piju,
piju!
LAZARELA: Djeco,
lijepo se igrajte, nemojte se svađati... Kad Lazo
dođe, molim vas, recite mu da nam
rezerviše ulaznice za premijeru u pozorištu.
TEODORA: Blago vama.
LAZARELA: Zašto blago
nama?
ISIDORA: Šta ćete
gledati?
LAZARELA: Ma šta je
vama, djevojke? Kakva su to pitanja, zar vi ne želite da idete na tu premijeru?
TEODORA (radosno): Mi?
ISIDORA: Fantastično!
TEODORA: Ovaj, pa ako
idemo svi, ko će čuvati babu?
LAZARELA: E, pa ne
idemo svi, idemo samo nas četiri dame, a tata i Lazo neka gledaju svoju ligu šampiona i neka paze na babu, je li tako? Žurim, ćao!
ISIDORA: A da li su se
oni složili s tim?
LAZARELA: Šta ima oni
da se slažu ili ne slažu? Bitno je da se mi slažemo, a njih ćemo lako složiti. Uostalom, Olivera je tako
naredila.
TEODORA : Mama?
LAZARELA: Mamica,
mama, keva, stara, matora - kako god hoćete, ja
je jednostavno zovem njenim krštenim
imenom, Olivera.
ISIDORA: I pred njom?!
LAZARELA: Da, zašto?
TEODORA: Lako je tebi,
ti možeš. Nas bi u top stavila da joj se tako obratimo.
LAZARELA: Zašto
mislite da je meni lako, da mi je lakše nego vama?
ISIDORA: Pa,
jednostavno: ti si joj prva kćerka i ...
(dubokim, a ipak nježnim glasom imitira
mamu)... ti si lepo i pametno dete mamino!
LAZARELA: Pa i jesam.
Zdravo, žurim... (ode).
TEODORA: A kada je to,
ta premijera?
ISIDORA: Večeras u
osam.
TEODORA (razočarano): Jao, pa ja ne mogu.
ISIDORA: Moraš, znaš
kad keva naredi da se mora po cijenu života.
TEODORA: A Mišo?
ISIDORA: Ko šiša pilićara.
Javi mu da se taj vaš susret odgađa do daljnjega,
do sutra recimo.
TEODORA: Ma, ne mogu.
Moraću sa kevom da razgovaram.
ISIDORA: Znaš da se sa
njom ne može razgovarati.
TEODORA i ISIDORA (uglas imitirajući kevu): Kad sa mnom razgovaraš ima da ćutiš!... (smiju se, ulazi Olivera, majka im.).
3.
Pojava
OLIVERA, pređašnji
OLIVERA (mrzovoljna naglašavajući ekavicu):
Smejte se, smejte. Ima vremena i plakat će
te.
ISIDORA: Nije, kevo,
ne smijemo se tebi, nego onako.
OLIVERA: Onako? Onako
se smeju blesače. Jeste li vi blesače?
TEODORA: Nismo, mama.
OLIVERA: E, pa ako
niste onda nemojte da se kesarite i smejete bez veze.
ISIDORA: Kevo, da te
pitam nešto. Lazarela kaže da je odlučila da sve uzme u svoje ruke i da će da sve i svakoga podredi
sebi i svojoj sreći. Znaš li za to?
OLIVERA: Znam, ja sam
joj to i rekla. I treba tako. Od danas ćemo i mi tako. Gospoda muškarci đe da rade ono što im mi kažemo,
ako hoće, a ako neće, znaju gde su im vrata.
Ovaj je stan i onako moj, ja sam ga nasledila od pokojnog oca i od polupokojne majke.
TEODORA: Pa, ne mogu
ja da naredim tati ili Lazi, Lazarelinom mužu.
OLIVERA: Možeš, zašto
ne bi mogla?
TEODORA: Ma, ne znam,
nekako mi je nezgodno.
ISIDORA: E, bogami
meni nije. Baš ću da uživam...(sjedne u fotelju i imitira)... Tata, donesi mi
ladnu kolu, a ti Lazo, uzmi novine i maši pored moje glave da mi rashladiš lice.
OLIVERA (Isidori): I neka Dimitrije pomogne Lazi
da rašire veš, a potom ga i opeglaju...
(smiju se a potom Teodori)... Ostavi
to. Kad dođe Lazo neka ga on opegla, a
ti se sad odmori. Ajde, Dora, sine, zovi
tatu... (Isidora izađe)... Šta je? Šta si se ti omusila, izgleda da ti nisu
sve koze na broju? Reci.
TEODORA ( bezvoljno): Ma, ništa.
OLIVERA: Ajde, ajde,
govori. Znam da ima nešto i to hoću da čujem
sada. Vidim ti po nosu. Govori, šta je?
TEODORA: Upoznala sam
nekog Mišu, hoću reći gospodina Mihajla, koji mi je obečao da će razgovarati sa svojim tatom da me
zaposli u njegovoj firmi.
OLIVERA : Da, pa?
TEODORA: Pa sam večeras
trebala da se nađem sa njim.
OLIVERA: Pa gde je tu
problem?
TEODORA: Lazarela kaže
da idemo večeras u pozorište.
OLIVERA: Pa ti lepo
ili povedi i njega u pozorište ili nemoj ići u pozorište. Niko nije rekao da se mora ići.
TEODORA: Isidora kaže
da ti...
OLIVERA: Znam ja šta
ona o meni govori, ali skresat ću ja taj njen
lajavi i bezobrazni jezik, videće ona.
Pusti ti nju i gledaj ti dete da tebi bude lepo. Zapamti: sama si sebi najvažnija!
TEODORA (poljubi je radosno): Hvala ti mamice.
OLIVERA: A čime se
bavi, taj Mišin tata?
TEODORA: Ne znam,
nisam ga pitala. Bilo mi nezgodno, ali Isidora kaže da je pilićar.
OLIVERA: Kakav pilićar?!
TEODORA: Pa kaže da on
ima veliku farmu tovnih pilića i da ću ja morati da ih koljem i ćerupam.
OLIVERA: A otkud ona
to zna?
TEODORA: Samo
predpostavlja, nije sigurna.
OLIVERA: Ništa se ti,
dete moje drago, nemoj unapred sekirati. Izađi lepo sa njim večeras, provedi se i saznaj sve što te interesuje u jednom prijatnom i neobaveznom
razgovoru. Uz tu tvoju lepotu i od mene nasleđenu inteligenciju, upotrebi taj svoj šarm i imaćeš gospon
Miška na dlanu, ja kad ti kažem.
4.
Pojava
DIMITRIJE, pređašnji
DIMITRIJE: Zvala si
me, draga. Gdje gori?
OLIVERA: A, tu si,
Dimitrije, sine Mitre. Pa gde se smucaš? Kada si mi potreban nigde te nema.
DIMITRIJE: Bio sam u
garaži, nešto radim.
OLIVERA: Nema ništa da
radiš u garaži kada si meni ovde potreban. Šta ima toliko da se radi u garaži? Ovde, u kući, dragi moj,
ima puno više posla.
DIMITRIJE: Možda za
tebe, ali za mene ne.
OLIVERA (Teodori): Idi, sine, Tea, malo do
sestre... (ova ode)... E, tako. Sada ćeš ti dragi
moj mužiću skuhati nama jednu dobru
kaficu, onako kako samo ti znaš da svojoj
dragoj Oliverici kuhaš, pa da se nešto važno dogovorimo. Ti i ja.
DIMITRIJE: Puna kuća žena,
a ja da ti kuham kafu?!
OLIVERA (umiljavajući se): Niko to ne radi kao
ti. Ajde, ajde, dragi moj mužiću, svojoj dragoj ženici, skuvaj kaficu.
DIMITRIJE: Znam ja te
fazone, jutros kafa, a do mraka ću morati i da peglam veš.
OLIVERA: Ne, dragi
moj, popodne je peglanje veša, a večeras ćeš morati sa svojim zetom da čuvaš moju bolesnu i staru
majku, dok nas četiri idemo u pozorište.
DIMITRIJE: Pozorište,
kakvo pozorište?
OLIVERA: Ne znam,
premijera neke komedije, valjda. Nije bitno, bitno je da ja i moje kćerke imamo slobodno veče.
DIMITRIJE: Neće moći
ove noći, draga moja. Valjda se i ja nešto
pitam u ovoj kući?
OLIVERA: Pa ti se pitaš,
dragi moj, samo kad sam sa sobom razgovaraš. Ti si u pravu samo onda kada si moj istomišljenik, je li
jasno?
DIMITRIJE: Ja ne dozvoljavama
...
OLIVERA: Dosta! Ko je
tražio tvoju dozvolu? Milion puta sam ti rekla: Kada sa mnom razgovaraš, ima da ćutiš!
DIMITRIJE (ljuto): Pa dobro, ženo, ko je gazda u
ovoj kući?
OLIVERA (lupi šakom po stolu, ljuto drekne):
Dosta, rekla sam dosta!
DIMITRIJE (ustukne
prestrašeno): Pa, zar ne smijem ni pitati?
OLIVERA: Dobro, pitao
si, dobio si odgovor, a sada idi i skuhaj tu kaficu već jedared!
DIMITRIJE (odlazeći): Da, draga. Samo se ti smiri,
znaš kako bolesno srce imaš?!
5.Pojava
OLIVERA, potom LAZAR
OLIVERA (imitira ga, dok zvoni telefon): Da,
draga ... (javi se) ... Daa?... Ej,
ti si Lazarela, dušo. Kako si mi?... Ništa
ne brini operacija feniks je počela da
se odvija u najboljem redu. Ja sam
svog već zgrabila za gušu. Biće, znam, par dana povuci-potegni, ali me to uopšte ne zabrinjava. Znam šta hoću,
znam kako to hoću, još samo da njega
u to ubedim i fertik štreka - odoše zidari... Da, da , daaaa. Naravno, ništa se ti ne sekiraj. Poslala sam
Dimitrija da nam skuva kafice, a svakog
trenutka očekujem i tvog Lazu... Ništa se ti ne sekiraj, ne bojim se ja što su njih dvojica protiv mene, ponosala
bih se ja i sa njih desetoricom. Zapamti, žena
je svemoguća! ... Evo, ide tvoj Lazo, ajd, ćao!... (spusti slušalicu, drži se za grudi
i stenje)... Ah, to si ti, zete, baš dobro da si stigao na vreme... dodaj
mi, molim te tablete za srce, te male
crvene, eto ih tu kod ogledala.
LAZO (zabrinuto i u panici se ne snalazi najbolje
sa njenim tabletama i vodom iz bokala):
Evo, mama, odmah ću, mama... Ništa se nemojte sekirati, mama, i molim vas bez panike! Ja uzimam stvar u svoje
ruke... A da ja ipak zovem hitnu pomoć?!
OLIVERA: Nema potrebe,
zete, samo se ti smiri. Hoćeš li i ti jednu tabletu, nešto si mi bled?!
LAZO (izvinjavajući se): Ne, mama, nije
potrebno, ja sam sasvim u redu, brine te me vi. Vi i vaše zdravlje.
OLIVERA (umorno odahne): Eh, sada je dobro. Moram
malo da se odmorim.
LAZO (pomaže joj da se udobno smjesti u fotelji):
Da, da, mama. Sasvim ste u pravu, samo
se vi odmarajte.
OLIVERA: Hvala ti,
zete. Dok se ja odmaram, ajde ti, molim te, opeglaj to malo veša što je ostalo, ja više ne mogu. Vidiš i
sam da mi je zlo.
LAZO (buni se): Ja da peglam veš? Pa gdje su
vam kćerke?
OLIVERA (razočarano): Uvijek sam ja tvrdila da
ti, zete, mene ne voliš i da jedva čekaš
da ja umrem.
LAZO: To nije istina,
mama, vi znate da ja vas volim i poštujem kao vlastitu majku i da sam u stanju sve da učinim kako bi vama
bilo dobro i ugodno.
OLIVERA: To samo u priči,
a kada treba nešto konkretno uraditi, onda se buniš i nestane te tvoje ljubavi i brige.
LAZO: Kako to mislite?
OLIVERA: Pa eto, ni
par krpica ne možeš da ispeglaš, a kamo li
šta drugo važnije i teže.
LAZO: Ne kažem da ne
mogu... Da vam je to, ne daj bože hitno i za zdravlje bitno, ja bih rado, ali ovako, pored tri vaše žive kćerke
ja da peglam veš i to nakon što sam se
vratio umoran s posla... E, to ne ide.
OLIVERA: Znam ja da ne
ide. Kako bi mi krvi dao, kad nečeš tu sitnicu da uradiš?
LAZO: To je za vas možda
sitnica ali za mene je krupnica. To je atak na moju muškost, na moj ponos! Meni je još moj djed govorio: Nagovori li te da joj skuvaš
kaficu, ti ćeš joj ubrzo i noge prati.
Gdje mi je punac?
OLIVERA (ponosno): Kuva mi kaficu.
LAZO: A poslije će i
noge da vam pere?
OLIVERA (isto kao prije): I noge da mi pere.
LAZO (odlazeći): Za njega neću ništa da kažem,
ali što se mene tiče, mogu vam reći da ni
vi ni vaše kćerke ne očekujete od mene ništa slično... (ode).
6.
Pojava
OLIVERA ,
DIMITRIJE
OLIVERA (gleda za njim, za sebe): O tom - potom,
zete. Na kraju se mrtvi broje... (Dimitrije
donosi kafu)... Pa gde si ti dosad, bog
te ne ubio?! Po smrt čovek da te pošalje,
života bi se naživeo!
DIMITRIJE: One tvoje
Lokice su takav svinjac u kuhinji ostavile,
da to nije normalno. Prvo sam, dušo,
morao to srediti, oprati suđe i sve to da bih došao do šoljica... Izvoli, kafica.
OLIVERA: Nemoj odmah
za njih zapinjati, znaš u kakvoj se mentalnoj fazi sada nalaze. Šta ti fali, nisu ti šake odpale. Da je sreće
tako bi svaki dan. Ionako ništa korisno ne
radiš.
DIMITRIJE: A u kakvoj
su to mentalnoj fazi, života ti? Uhvatila ih panika, godine prolaze, a još se nisu udale, je l to?
OLIVERA: I to između
ostalog. Nemoj da si puno radoznao, nego sipaj tu kaficu, kad si je već doneo.
DIMITRIJE: Bogami, ženo,
ja imam osjećaj da se u ovoj kući nešto čudno kuha. Kao da se sprema neka pobuna.
OLIVERA: Pobuna na
brodu Bounti, sa Marlon Brandom u glavnoj ulozi. Sećam se tog predivnog filma. Tada je on, taj
Brando, doveo sa Tahitija, gde je sniman taj film onu Tahičanku, kako li se ono zvaše, i oženio je.
DIMITRIJE: Lako ću ja
za Marlon Branda i njegove žene, ali šta ću ja sa mojim ženama ovdje, na ovom brodu, koji, rekao bih,
polako tone. Kao Titanik.
OLIVERA: I to je
krasan film. Kad čovek vidi sve to bogatstvo i taj luksuz tačno mu dođe da poželi da i on bude na tom tragičnom
brodu.
DIMITRIJE: Ma nemoj?!
OLIVERA: Na časnu reč.
I da, ako treba i umre na njemu. Bolje živeti ko čovek nekoliko dana, nego patiti se kao pas.
DIMITRIJE: A šta to
tebi kao fali? Šta? Imala si i imaš sve što jedna žena može poželjeti: divan i udoban brak, tri kćerke
kao jabuke lijepe, proputovala si cijeli svijet
uzduž i poprijeko i sve tako. Šta bi još željela?
OLIVERA: Hoću malo pažnje
i ljubavi. Eto, toga mi nedostaje.
DIMITRIJE: Pa evo,
skuhao sam ti kaficu.
OLIVERA: Kaficu.
Skuhao mi čovek kaficu i kao da je boga za bradu uhvatio. A kada bih te zamolila da dopeglaš ovaj veš ti bi
se onesvestio.
DIMITRIJE: Što bih se
onesvijestio? Ih, koliko sam ja veša ispeglao oko tvojih poroda i čuvanja trudnoće, pa dok si u bolnici bila i u vojsci dok sam bio...
Evo, samo dok popijem kaficu, brzo ću
ja to, vidjećeš.
OLIVERA: Možeš ti to
uporedo. Koliko sam ja puta morala u životu dva pa čak i tri posla da radim istovremeno? Ajde, dušo,
fataj se pegle, nemoj da te molim po sto puta.
Ako nećeš, ti reci. Ja ću ovako bolesna i dabogda ti odmah umrla, na mestu. Pa neka te tvoja savest proganja čitav
život. Pa kad svet počne da te ogovara,
sa tvojim imenom će svoja pogana usta ispirati.
DIMITRIJE (ustaje lijeno i počinje da pegla):
Dobro, dušo, dobro. Što odmah kuneš? Evo,
peglam. Vidiš? Nije to ništa naročito.
OLIVERA: Pa i nije. To
ste vi muškarci napravili kao neki bauk da muškarac, zaboga, pegla veš, kao navodno ženski posao. Zašto bi to bio izričito ženski posao,
je li? Zašto?
DIMITRIJE: Što mene
napadaš? Nisam ja to izmislio.
OLIVERA: Nisi, ne kažem
da jesi, ali si to podržavao, videla sam.
DIMITRIJE: Gdje si
vidjela? Kada?
OLIVERA: Uvek i svuda.
Te, mi muškarci ovo, te mi muškarci ono.
Milion puta sam te čula kada kažeš: Kada
se žensko rodi, samo se metla u kući raduje.
DIMITRIJE: Pa ne kažem
ja to...
OLIVERA: Ili: Kada se žensko
rodi, kad je mala paziš da ne padne sa kreveta, a kada naraste paziš da ne padne na krevet, a muško, kako god padne
dobro mu je.
DIMITRIJE: Tako narod
kaže...
OLIVERA: Narod, veliš?
Dobro, neka je i narod, samo narod ne mora
uvek da bude u pravu, zar ne?
DIMITRIJE: Ne velim.
Ali ima i ona, narodna: Što se priča ili je bilo ili će biti.
OLIVERA: Samo se ti drži
naroda pa ćeš videti gde ćeš završiti.
DIMITRIJE: Gdje?
OLIVERA: Na ulici,
dragi moj gazda Mitre, na ulici. Sam kao pas.
Gde će ti onda biti taj tvoj narod?
Gde? Neće te ni pogledati. Okretat će
glavu od tebe kao da si gubav. A
mi ćemo, dragi si moj, lepo ruku pod ruku, nas četiri gracije, jezditi kroz život. Eto, to te čeka budeš li se ti i dalje
držao tih tvojih narodnih poslovica i umotvorina.
Peglaš li?
DIMITRIJE: Peglam,
peglam. Valja li kafica?
OLIVERA: Lepa je, a
lepo je i tebe videti kako peglaš, da znaš kako
si mi lep tako za tim stolom i sa peglom
u ruci, ti bi promenio profesiju.
DIMITRIJE: A nekada
sam ti se sviđao sa tacnom u konobarskom odijelu. Bila si oduševljena mojim gracioznim i spretnim pokretima.
OLIVERA: I jesam. Naročito
mi se svidelo, kada kroz celu salu nosiš tacnu punu pića samo na tri prsta, a kada priđeš stolu na koje treba da spustiš to piće,
ti je blago zavrtiš samo na jednom
prstu. Eto, na tu si me foru zbrzio... (panično)...
Šta si stao sa tom peglom, progorećeš
mi veš?!
DIMITRIJE: Neću, dušo,ne
boj se!... Na tu foru?! A ja sam mislio na moje brčiće kao kod Klerk Gebla u filmu “Prohujalo
sa vihorom”.
OLIVERA: I ti i tvoji
slavni brkovi ste već davno prohujali sa vihorom, dragi moj Gebl. Peglaš li?
DIMITRIJE (duboko uzdahne): Peglam, peglam... (tiho pjeva)... Da smo se ranije sreli, bilo bi drukčije sve... (dok ona srće kafu, za sebe
tiho)... Na vrijeme bih te poslao
do sto đavola!
OLIVERA (pijući kafu): Molim? Nisam te čula, kafa
je suviše vruča, pa sam morala da srčem. Šta si rekao?
DIMITRIJE: Ništa, dušo,
ništa što bi sada bilo bitno... I to je prohujalo sa vihorom, bolje reći sa mladalačkim lahorom.
7.
Pojava
ISIDORA
i pređašnji
ISIDORA (ulazi u kimonu budista ili u trikou, pobožno):
Hari Krišna!... Pa dobro ćale, zar još
nisi završio sa tim vešom? Meni treba taj sto.
DIMITRIJE (izvinjavajući se): Evo, sine, da samo
završim još jedan rukav.
ISIDORA (gurne sve sa stola i penje se na njega):
Peglat ćeš kasnije. Meni je sada vrijeme
za meditaciju.
DIMITRIJE (žurno i pažljivo sakuplja tek ispeglani veš):
Za šta?
OLIVERA: Za
meditaciju. Dete treba da meditira, a ti si razvukao
sa tim vešom pola dana.
DIMITRIJE: Pa zar na
stolu?!
ISIDORA (koja je već sjela prekrstivši noge i
priprema se da počne sa meditacijom): Naravno,
na stolu, a gdje bi ti?
DIMITRIJE: Ja, recimo,
ne bih nigdje meditirao, ja bih nešto popio pa malo u krpe, da dremnem.
Druga sam smjena i valja mi noćas bar do dva sata tancati po restoranu i služiti pijandure.
OLIVERA: I usput ćeš
popiti i ti koju da budeš u istom elementu sa svojim gostima.
DIMITRIJE: Neću, dušo,
škole mi.
OLIVERA: Ih, jake ti škole,
konobarski kurs na omladinskoj radnoj akciji još 1973., na Kozari.
ISIDORA: A otkuda ti
to znaš, mama?
OLIVERA (razočarano): Ah, i ja sam bila na toj
akciji. Da sam, bogdo, nogu slomila, nego
što sam otišla, bolje bi mi bilo.
DIMITRIJE: I ona je
tamo završila kurs... (smijulji se)...
za traktoristu!
ISIDORA (Radosno): Kevo, stvarno?! I vozila si
traktor, sa onolikim točkovima?... (ocu)... Znaš koliki su? Ovoliiiki!
DIMITRIJE: Jok, ti znaš.
OLIVERA: Ajde, dete,
ti meditiraj, ti Dimitrije idi da vidiš da li
babi šta treba, a ja ću malo da dremnem
u sobi i probudite me na vreme da se spremimo za pozorište.
DIMITRIJE: Pa ne mogu da idem u pozorište, već
sam ti rekao da sam danas druga smjena!
OLIVERA: A ko je tebe
zvao u pozorište?
DIMITRIJE (zbunjeno): Pa sad si rekla...
ISIDORA: Tata, ne idu
muškarci, samo nas četiri...
OLIVERA: ... Gracije.
DIMITRIJE: Gracije? A
Lazo? Šta će on da radi?
ISIDORA: Pa neko mora
da pripazi na babu. Ne možemo svi da idemo.
OLIVERA: A i ti da si
pravi punac, ti bi lepo javio svome šefu da
ne možeš doći na posao i ostao bi
zetu praviti društvo. Neka malo i tvoj
šef uzme tacnu u ruke, a ne da ih
stalno drži u džepovima od hlaća, bože mi oprosti.
DIMITRIJE: A šta da mu
kažem, zašto ne mogu doći na posao?
ISIDORA: Kaži da si
bolestan.
DIMITRIJE: Kako
bolestan kad me ništa ne boli?
OLIVERA: Boli te,
naravno da te boli.
DIMITRIJE: A šta me
to, kobajagi, boli?
OLIVERA: Boli te briga
i za njim i za drugom smenom!
DIMITRIJE (buni se): Ali ja to ne mogu! To se kosi
sa mojim principima! Ja moram ostati
dosljedan sebi.
OLIVERA: Pa ostani, ko
ti brani. Zar ti nije preči zet od tih pijandura?
DIMITRIJE: Pa, jeste
ali...
OLIVERA: Nema tu
nikakvo ali! Proceni sam, ko ti je važniji: on
ili one pijandure, donesi zaključak
i budi dosledan sebi, to jest, ostani sa
zetom da pazite na babu!... (ode)
DIMITRIJE (kćerki): Šta bi ovo, sine?
ISIDORA (počinje da meditira): Još je davno
slavni i jedan od najvećih svetih učitelja
Indije, Šrila Prabhupada rekao: U vrlini
možeš shvatiti stvari - znanje!
DIMITRIJE: Znanje?! E,
shvatio sam ja znanje. Vidim ja svoje dobro
jutro. E, pa milostive moje Gracije, neće
moći tako kako ste naumile... (kreće ljuto
za ženom)... Neće moći ove noći!
8.
Pojava
TEODORA,
ISIDORA
TEODORA: Dora, brzo,
baba te zove... (kad vidi da se ova ne
javlja, priđe joj blizu, zagleda je, maše joj rukom ispred
otvorenih očiju): Dora, šta
je to s tobom?... (panično)... Isidora! Isidora, nemoj da
me plašiš... Gdje si ti, u kojem filmu?
ISIDORA (sasvim smireno, blaženo): Nirvana.
TEODORA: Šta je to?...
Gdje ti je to?
ISIDORA (jednako): Mjesto blaženstva. Raj u duši.
TEODORA: Biće nama
nirvana ako nam baba uvede nove sankcije zbog neposlušnosti i ...
ISIDORA i TEODORA (uglas, promuklim staračkim ali oštrim glasom): ... Građanske neposlušnosti!...(smiju se)... Idemo da vidimo šta želi kraljica majka! ... (odu).
9.Pojava
DIMITRIJE, LAZO
DIMITRIJE (nakon izvjesnog vremena proviruje): Dođi,
Lazo, put je slobodan.
LAZO (osvrće se): Ne znam šta je tako hitno i
tajanstveno.
DIMITRIJE (povjerljivo): Veoma, veoooma hitno... (blago ga gura ka fotelji)... Sjedi. Najprije sjedi i smiri se.
LAZO: Zašto ja da se
smirim, pa ti si nervozan.
DIMITRIJE: Nervozan?
Ja nervozan?!
LAZO: Nervozan,
paranoičan, paničan.
DIMITRIJE: Ne, dragi
moj zete, nisam ja ništa od toga. Ja nisam nervozan, ja sam... ljut, bijesan. Na ivici sam razuma i ako se ovako nastavi ja ne odgovaram za svoje postupke.
LAZO: Hoćeš li mi,
napokon, objasniti o čemu se radi?
DIMITRIJE: Pa, zar ti
ne vidiš? Slijep si kod očiju? Pa, vidiš
li ti, čovječe, da je u pitalju
zavjera?
LAZO: Zavjera?
DIMITRIJE: One su se
urotile protiv nas dvojice.
LAZO: Urotile? Kako
misliš urotile?
DIMITRIJE: Urotile
naravno. Šta ima tu da se nekako misli? Zna se kako se neko uroti protiv nekoga!
LAZO: Znam, ali...
DIMITRIJE: Hoće da
uvedu matrijarhat. Da nas osedlaju, zauzdaju i jašu kroz ovaj ionako već smaknuti svijet. Hoće da je njihova
poslednja, da nam komanduju i zapovijedaju
i, ako ne budemo poslušni, da nas šutnu ko praznu konzervu niz ulicu. Eto, to žele.
LAZO: Šutnuće nas i
ako budemo slušali. Znam ja svoju Lazarelu, ona ne voli mlakonje i papučare.
DIMITRIJE (zabrinuto): Znači, svakako nam je noga?
LAZO: Izgleda.
DIMITRIJE (sjeti se): Imam ideju! Pređimo u
kontranapad.
LAZO: Da, ali kako?
DIMITRIJE: Lako.
LAZO: Kako lako?
DIMTRIJE: Tako lako,
jednostavno lako. Pređemo u kontranapad i pobijedimo.
LAZO: A kako da pređemo
u taj tvoj kontranapad, šta da radimo?
DIMITRIJE (zabrinuto): Ne znam. Treba nešto
smisliti.
LAZO: Da je u pitanju
neki pijani gost, lako bih ja sa njim, ali ovih pet dama...
DIMITRIJE: Gracije,
tako same sebe nazivaju. I nije pet, nego četiri.
Bolesnu babu ne računaj. Olivera
je komandant parade, a njena majka je
bezopasna. Četiri, četiri Gracije...
(sjeti se)... Bravo! Tako ćemo i
uraditi. Ti i ja smo kolege, konobari. Mi ćemo,
jednostavno, da zamislimo da su u pitanju četiri pijane osobe, koje nas gnjave i maltretiraju, a koje, u stvari, nama često
valjaju u životu, pa ih ne smijemo
jednostavno izbaciti iz kafane. Nego, onako, polako, lijepim riječima uzeti
ih pod svoju kontrolu i poslati u krevet.
LAZO: U krevet? Zar u
tvojim godinama?
DIMITRIJE: Ma, nisam
mislio u tom smislu riječi, nego onako figurativno...
(ljutne se)...
Šta si mislio sa tim u mojim godinama? Nije meni sto godina!
LAZO: Nije, naravno.
Oprosti, ali kada si to rekao ja sam odmah pomislio na seks, pa...
DIMITRIJE: Na seks? Vi
mladi ni na šta drugo i ne mislite nego na seks.
LAZO: Dobro, šta
predlažeš?
DIMITRIJE (čuje da neko dolazi):Evo ih, dolaze.
Razgovarat ćemo uspust. Brišimo... (odu desno)
10.
Pojava
OLIVERA,
potom LAZARELA
OLIVERA (sama): Pa u ovoj ludoj kući, čovek ne može
spavati ni par minuta na miru... (osvrće se)... Pa gde su sada svi nestali?...
(ulazi Lazarela)... A tu si, šta se
to događa u ovoj ludekani?
LAZARELA: Ne znam o čemu
govoriš, tek sam stigla iz grada.
OLIVERA: Svi ti
glasovi, vrištanje, smeh, glasno šaputanje, nije mi dalo ni oka sklopiti, a sada kada treba da dobiju moje grdnje zbog
toga, svi su nestali.
LAZARELA: Pojma nemam.
Znam samo da sam vidjela Lazu i starog kako žurno
izlaze iz stana i idu prema garaži.
Nešto su grdno raspravljali, bolje
reči dogovarali.
OLIVERA: Njih dvojica
zajedno idu u garažu?! Pa, tvoj Lazo nikada nije išao u tatinu garažu, to je sveta zemlja, zabranjena
zona sa sve osim njegovog veličanstva oca porodice.
To je meni nešto sumnjivo. Nešto
smeraju sigurno. Moramo brzo saznati šta
je to. Idi, brzo, zovi svoje sestre.
LAZARELA: Gdje su?
OLIVERA (nervozno): Gde su, gde su? Šta ja znam
gde su?! Nisu, valjda, u Bangladešu. Ako
nisu u svojoj sobi, onda su sigurno kod bake. Idi, brzo ih dovedi ovde.
LAZARELA: A baka?
OLIVERA: Šta, baka?
LAZARELA: Šta ću ako
baka bude zahtijevala da one ostanu kod nje?
OLIVERA: Reci joj da
je stvar veoma hitna i da ću joj vratiti njene mezimice, samo kada se završi samit.
LAZARELA: Samit?
OLIVERA: Sastanak na
vrhu. To ti je to. Ajde, požuri... (Lazarela ode)... Oni će mene da pređu?! Nema toga ko je mene prešao. Ne,
taj se nije još rodio... Treba samo dobro
razraditi plan... Kao prvo, treba saznati šta se to domunđavaju u toj garaži? Radi se o mojoj glavi, garant. Drugo, treba
pronaći načina kako da ih zavadimo. Divide
et impera, kažu stari, mudri Latinjani, zavadi pa vladaj. Ali kako kada se drže jedan drugog kao pijan plota. Stari konobarski
fazoni, uvijek jedan drugom leđa čuvaju.
Čak i za isti tim navijaju, za Zvezdu. E, ja im tima! Kakav tim, takvi navijači... (okrene se ka vratima odakle dolaze njih tri)... Napokon, brzo, brzo, sedite da se dogovorimo.
11.
Pojava
OLIVERA,
LAZARELA, TEOORA, ISIDORA
LAZARELA: Evo, jedva
sam ih pronašla. Možeš misliti, zavukle
su se na tavan.
OLIVERA: Na tavan? Šta
ste tamo tražile?
ISIDORA: Ništa
posebno, onako preturale smo po starim stvarima.
OLIVERA: Vas dve
nikada ne radite ništa onako, uvek postoji neki razlog. Šta ste tačno tražile, ako to nije opet neka vaša velika
tajna?
TEODORA: Tražile smo
neku tvoju staru haljinu, treba mi za pozorište.
LAZARELA: Šta, zar ćeš
u pozorište ići u nekoj staroj, demode haljini?
ISIDORA: Ona ne ide sa
nama u pozorište. Ima sudar sa pilićarem.
LAZARELA: Kojim pilićarem?
TEODORA: On nije pilićar.
Možda njegov otac ima pilićarsku farmu
ali on ne. Miša, to jest gospodin Mihajlo
je pravnik i uskoro će položiti advokatski ispit i otvoriti svoju privatnu advokaturu.
ISIDORA: Piju, piju,
piju!
TEODORA (pojuri je oko stola i fotelja): Ma
prestani da me izazivaš, kose ću ti počupati!
OLIVERA (drekne): Dosta više vas dve... (stanu)... Imamo važnijih stvari za
razgovor nego što je taj pilićarski advokat.
LAZARELA: Još nam nije
rekla šta će joj ta tvoja stara haljina.
TEODORA: Pa, rekla sam
vam. Treba mi za pozorište. Naša dramska sekcija priprema neku Nušićevu komediju, ja imam jednu od
uloga i treba mi ta haljina.
OLIVERA: Zar ti, dete,
misališ da sam ja toliko stara da imam haljine
iz Nušićevog vremena?
TEODORA: Ne, naravno
da ne mislim, ali neka stara haljina koja seviše nigdje ne nosi, mogla bi poslužiti. Ni mi u publici nećemo
imati nikog iz tog vremena, pa tako će izgledati
kao da je to autentična garderoba.
LAZARELA: Tako ćete
stvoriti krivu sliku u očima novih naraštaja o modi
iz tog vremena. Znate li vi koliko se razlikuje
Nušićeva moda i moda iz maminog vremena.
ISIDORA: Nemaju pojma.
TEODORA: Jok, ti imaš
pojma. Za tebe su savremenici Betoven i Đorđe Marjanović.
ISIDORA: Fosili.
OLIVERA: Izgleda da ću
morati vama dvema da zavedem sankcije, umesto našim muškarcima... Dosta! Neću više ni reč da čujem o advokatskoj haljini
i pozorištu za piliće. Znate pravilo:
Kada sa mnom razgovarate ima da ćutite! Je li to jasno?... (njih
tri sjedaju i klimaju glavom u znak
odobrenja) ... Tako, a sada prećimo na stvar...U
našoj kući su se popčele događati čudne stvari..?
ISIDORA (sa strahom): Pojavili su se duhovi?!
OLIVERA: Ne, nešto još
gore. Vaš otac, a moj muž i Lazarelin muž,
moj zet a vaš dever, to jest zet
i punac među sobom...
LAZARELA: Dimitrije i
Lazo.
OLIVERA: Tačno, oduvek
si znala da nađeš pravu reč. Dakle, njih dvojica nam, izgleda, pripremaju zaveru. Izgleda da su nanjušili šta im smeramo,
pa hoće da nas preduhitre. Budimo
razumne, oprezne i delotvorne.
TEODORA: Kako?
LAZARELA: Šta da
radimo?
OLIVERA: Imam ideju:
idemo kod babe ona će nam sigurno pomoći.
ISIDORA: Pa jadna baka
teško i govori a kamo li da se sa nama juri po kući i nadmudruje sa našim muškarcima.
LAZARELA: Nisu za tebe
to naši muškarci. Dimitrije jeste naš otac, ali je Lazo MOJ muž.
OLIVERA: Ništa se ti
ne sekiraj, moja mama je sahranila tri muža. Možemo mi od nje puno toga naučiti. Idemo... (odu lijevo).
12.
Pojava
DIMITRIJE,
LAZO
DIMITRIJE (ulaze u sobu spremni za veliko spremanje, u keceljama,
sa pajalicom i krpama za prašinu):
Dođi zete. čuo si šta su
rekle.Kada se one budu vraćale, počiljemo
sa našom predstavom.
LAZO: Najprije
pripremi čašu vode i šećera jer kada nas Olivera vidi past će u nesvijest.
DIMITRIJE: I one njene
male crvene tablete za srce.
LAZO: Mislim da je njeno
srce sasvim u redu.
DIMITRIJE: Ma,
naravno. Vidio sam je kako tu bočicu puni sa tik-tak
bombonicama, ali se pravim da joj
vjerujem.
LAZO: I ja, zbog mira
u kući. Ugađam joj, dodvorujem se. Mogu ti reći da da mi je već muka od toga. Tebi svaka čast, ali volio bih
da se Lazarela i ja negdje odselimo. Da
imamo svoj dom i svoje brige i svoje radosti.
DIMITRIJE: Shvatam te.
I ja sam imao punicu. Imam je i danas, ali sada je to sasvim druga osoba. Dok je bila mlađa zagorčavala mi je životgdje god je stigla. Dva puta sam htio da se razvedem sa
Oliverom, samo zbog nje.
LAZO: Čuo sam dobar
fazon. Perica u školi prvi put čuo za Adama, pa pita oca: Da li je Adam imao punicu? Nije sine, kaže mu otac,
Adam je živio u raju.
DIMITRIJE (smiju se): Ta ti je dobra!... (osluškuje)... Evo ih, idu. Hajde počnimo...
(ustaju, rade po kući i pjevaju)... Volem diku!
LAZO (pjeva): Volem diku!
DIMITRIJE (pjeva): Volem diku!
LAZO (pjeva): Volem diku!
DIMITRIJE i LAZO (u glas):
Sojčice, devojčice, volem diku, ime moje
i dikinu naju!...(One uđu,
zastanu na vratima i u čudu se krste, oni se prave da ih ne vide i dalje rade i pjevaju)... Sojčice,
devojčice, volem diku, ime moje i dikinu naju!
DIMITRIJE (pjeva): Al
ne volem!
LAZO (pjeva): Al ne volem!
DIMITRIJE (pjeva): Al ne volem!
LAZO (pjeva): Al ne volem!
DIMITRIJE i LAZO (u glas):
Sojčice, devojčice, al ne volem, ime moje dikinoga taju... Sojčice, devojčice, al ne volem, ime
moje dikinoga taju..
DIMITRIJE (pjeva): Dikin taja...
LAZO (pjeva): Dikin taja...
DIMITRIJE (pjeva): Dikin taja...
LAZO (pjeva): Dikin taja...
DIMITRIJE i LAZO (u glas):
Sojčice, devojčice dikin taja ime moje mnogo zapoveda! Sojčice, devojčice dikin taja ime moje mnogo zapoveda!
DIMITRIJE (pjeva): Tresi, mesi...
LAZO (pjeva): Tresi, mesi...
DIMITRIJE (pjeva): Tresi, mesi...
LAZO (pjeva): Tresi, mesi...
DIMITRIJE i LAZO (u glas):
Sojčice, devojčice tresi, mesi ime moje i vina donesi! Sojčice, devojčice tresi, mesi ime moje i vina donesi!
13.
Pojava
OLIVERA,
LAZARELA, ISIDORA, TEODORA, DIMITRIJE , LAZO
LAZARELA: Lazo! Šta to
treba da znači?!
OLIVERA: Provredneli
se naši muškarci, eto šta je.
ISIDORA: Napokon znaju
ko je gazda u ovoj kući... (oni se klanjaju).
TEODORA: Sutra će
snijeg pasti.
DIMITRIJE: U pravu
ste, drage naše dame...
LAZO: ... Gracije..!
DIMITRIJE: Drage naše
Gracije. Mi smo shvatili ko je gazda u našoj
kući, pardon u vašoj kući.
LAZO: Zato smo odlučili
da pjevamo i igramo kako vi dirigujete.
DIMITRIJE: Izvolite,
vaše veličanstvo, dirigujte.
OLIVERA (zbunjena): Šta da dirigujem? Kako?
DIMITRIJE: Pa lijepo,
kako si i naučila. Zapovijedaj.
LAZO: Izdajte naređenje,
šta dalje da radimo?
ISIDORA (Teodori): Ovo meni ne miriše na dobro.
TEODORA: Ma, zezaju
se, zar ne vidiš?
OLIVERA: Znate šta ćete
da uradite? Nosite mi se sa očiju, da vas
ne vidim više, je l jasno?... (otme pajalicu od Laze pa zamahne na
Dimitrija)... Ma, čujete li vi šta vam
govorim... (oni zbrišu desno)?
LAZARELA (priđe majci koja sva zadihana sjede u fotelju
drčeći se za srce): Mama, smiri
se, nemoj se uzrujavati!
OLIVERA: U grob će me
sahraniti ova dva hohštaplera!
ISIDORA: Pa dobro baba
kaže, nema šanzi da mi njih dvojicu zauzdamo dok su zajedno. Treba ih razdvojiti.
TEODORA: Zavaditi.
OLIVERA: Pobiću ih!...
Oni sa mnom da se šprdaju? Kao da sam ja neka njihova kafanska pevaljka!
ISIDORA: Pa bila si
nekada. Možda se stari sada sjetio.
OLIVERA: Setio! Kud baš
sad da se seti pa tu pesmu da pevaju?!
LAZARELA: Šta je
posebno važna ta pjesma
TEODORA: Na tu ga je
pjesmu, vjerovatno zbarila?!
ISIDORA: Nek nije na
piliće... (Teodora je pojuri a oba bježeći
oko mame i Lazarele pijuće i maše
laktovima kao krilima)... Piju, piju, piju!
LAZARELA:
Prestanite!... Pa jeste li vi normalne? Baka samo što nam je živa, mama ovdje dobila lupanje srca, a vi se ko dječurlija
jurite!
TEODORA: Pa kada me
izaziva.
ISIDORA: Malo se šalimo.
OLIVERA (umornim glasom): Idite vas dve devojke y
svoju sobu. Ajde, ajde, Lazarela će
paziti na mene.
ISIDORA i TEODORA (polazeći, u glas): Dobro, mama.
LAZARELA: I da vas
nisam čula!
ISIDORA i TEODORA (polazeći, u glas): Dobro, mama... (zasmijaše se pa odjuriše u svoju
sobu).
14.
Pojava
OLIVERA
i LAZARELA
OLIVERA : Bolje da smo
same.
LAZARELA: Sa onim
dvjema glupačama se ne može ništa planirati.
OLIVERA : NJih dve su
dobre samo da se brinu o babi i ništa drugo,
LAZARELA: A ni za to
nisu baš najbolje rješenje. Neki dan su se zezale sa njom, pa je, kao, spremile za pozorište. Obukle je u onu njenu
haljinu još sa vjenčanja i našminkale.
Jadna baba je stvarno pomislila
da će moći da hoda. Krenula jadna iz kreveta
i stropoštala se. Dobila je tako lupanje srca da sam jedva uspjela da je smirim.
OLIVERA : Jadna moja
majka, zar je to zaslužila? Što mi nisi rekla pre, kose bi im zapalila.
LAZARELA: Ja sam im
zalijepila svakoj po jedan vaspitni šamar i to im je dosta.
OLIVERA : Dobro, neka
si. Samo nemoj da ti to pređe u naviku. A sada idemo se spremati za pozorište. Usput ćemo razraditi plan kako da zauzdamo naše muškarčine
jednom za svagda.
LAZARELA: Imam osječaj
da je većeras noć okršaja.
OLIVERA : Dan DE!
LAZARELA: Tačno, dan
DE. Ili mi ili oni. Idemo ... (sasvim glasno)... Čuvajte se genijalci - dolaza vam četiri Gracije! ... (odu lijevo).
Z
a v j e s a
Aneks komedije
“Svastike” (izmjenjeni 2. čin):
(Novi lik - RАKО ŠLJIVIĆ, uviјеk piјаn)
D R U G A S L I K A
Ispred
zavjese tri-četiri kafanska stola sa šarenim stoljnjacima i plastičnim cvijećem
na njima. Na zidu je neka kič slika. Dimitrije drijema za prvim stolom sa
otvorenim novinama, do izlaza u šank, Rаkо Šljivić spava za drugim stolom, a
sa kasetofona na stolu mu svira neki narodnjak. Na zidu dva plakat-upozorenja,
urađeni raznobojnim markerima: “ČAST SVAKOM, VERESIJE NIKOM!” i “ZABRANITO: -
NA POD PLJUVANJE, -
MAJKE SOVANJE i - ZA DUPE ŠTIPANJE!”
1.Pojava
DIMITRIJE,
RАKО ŠLJIVIĆ
RАKО ŠLJIVIĆ (budi se i jednim okom gleda Dimitrija, drekne): Pа vi јоš tu sјеditе, а nikо dа idе pо mlаdu?!
RАKО ŠLJIVIĆ (budi se i jednim okom gleda Dimitrija, drekne): Pа vi јоš tu sјеditе, а nikо dа idе pо mlаdu?!
DIMITRIJE
(trgne se, pa ljutito): Rаkо, čovječe, istraumira me a baš sam lijepo sanjao jedan lijep san.
RАKО ŠLJIVIĆ (bezuspješno pokušava da ustane):
Pа nоrmаlnо dа је lijep san, kаkо nе bi biо lijep kаd је san?
`Ајdе, dа sе fino dоgоvоrimо kо ćе оd nаs trојicе ići dа isprоsi mlаdu zа vаs,
vrli mој priјаtеlju Pеtrоniје...
DIMITRIJE: Nisam Petronije, nego Dimitrije i
meni ne treba mlada, dobra mi je i ona stara
kod kuće!
RАKО ŠLJIVIĆ (i ne sluša ga nego nastavlja pijano zaplićući jezikom): Еvо, dоbrо, dоbrо, kаdа stе bаš nаvаlili, idеm ја... (bezuspješno pokušava da ustane)...
Niје mеni tеškо. Zајеdnо smо skupа! Svе zа priјаtеljе, kао оni pirаti: Svi zа
јеdnоg, јеdаn zа svе!
DIMITRIJE:
Аmа čеkај, čоvјеčе. Gdје si nаvаliо k`о mutаv nа tеlеfоn? Uоstаlоm, tо nisu bili
nikаkvi pirаti,nеgо muškеtаri.
RАKО ŠLJIVIĆ: Kоје?
DIMITRIJE:
Pа tо: Svi zа јеdnоg,јеdаn zа svе!
RАKО ŠLJIVIĆ: Pа znаm, tо sаm i rеkао.
DIMITRIJE:
`Ајdе, Rаkо.
RАKО ŠLJIVIĆ (isprаvljа
gа): Gоspоdinе Rаkо!
DIMITRIJE
(kаrikirа sа nаklоnоm): Mоlim Vаs
liјеpо, gоspоdinе Rаkо Šljiviću, nаpustitе оvај
lоkаl... (ljutito) Idi rаdi nеštо.
RАKО ŠLJIVIĆ: Nikаd nе rаdi dаnаs оnо štо mоžеš sutrа
оstаviti zа prеkоsutrа!
DIMITRIJE
(priđe mu i pоvučе gа zа rukаv): Nаpustitе оvај lоkаl dа nе bih...
RАKО ŠLJIVIĆ: Štа dа nе bi? Silоm, misliš? Pа znаš li
ti, čоvјеčе nеinfоrmisаni, dа sаm ја biо piоnirski prvаk grаdа u bоksu? I nе sаmо tо, nеgо i čаk štаvišе!
DIMITRIJE:
I оstао.
RАKО ŠLJIVIĆ: Štа: I оstао?
DIMITRIJE:
I оstао si piоnirski prvаk grаdа u bоksu.
RАKО ŠLJIVIĆ (za sebe): Zа uspјеh u živоtu trеbа ti pаr
dоbrih nеpriјаtеljа... Uоstаlоm,
štа
sе ti miјеšаš u nаš rаzgоvоr? Dа li sе, mоždа žеniš ti ili оvај vrli, dоbrоstојеći gоspоdin Pеtrоniје?
DIMITRIJE
(smiје sе): Prоtiv kоgа sе žеni?... I,
gdje ti je taj tvoj Petronije?
RАKО ŠLJIVIĆ (osvrće se, ništa mu nije jasno):
Što mi rastjera prijatelje, crni Dimitrije?
DIMITRIJE
(pоđе ljutitо): Е, sаd mi tе је
stvаrnо dоstа, nаpоljе!
RАKО ŠLJIVIĆ (prstima pravi krst prema njemu):
Nа vrаtimа nеbа оduviјеk је nаpisаnо: „Zlо nеkа stignе
svаkоgа kо rаdоsti živоtа prеzirе...“ ... Donesi јоš kilо vinа, kаd је bаl,
nеk је mаskеnbаl.
DIMITRIJE:
Ti mе, Rаkо, vеоmа pоdsјеćаš nа nеkоg Vеsu. Zајеdnо smо bili u Škоli rеzеrvnih
оficirа, u Sаrајеvu.Učili su vаs kаkо sе ginе zа оtаdžbinu, а u stvаri kаkо sе, iаkо sаmо
rеzеrvni оficir, živјеlо vеоmа dоbrо u miru.
RАKО ŠLJIVIĆ: „Оtаdžbinоm sе nаzivа držаvа uviјеk
kаdа sе sprеmа krvоprоlićе“, vеli Mаhаtmа Gаndi. А tај, Vеsо, је
l` i оn vоliо dа pоpiје?
DIMITRIJE:
Dа, itеkаkо!
RАKО ŠLJIVIĆ:
Znаči biо је dоbаr čоvјеk!
DIMITRIJE:
Pа dа znаš i dа јеstе. Istinа, biо је mаlо nеоbičаn. А kо dаnаs niје nеоbičаn?
RАKО ŠLJIVIĆ: Misliš, kо је оbičаn?
DIMITRIJE
(iznеrvirаnо): Pа nаrаvnо, kо је
nеоbičаn, оn niје оbičаn!
RАKО ŠLJIVIĆ: Misliš,
kо је оbičаn, оn niје nеоbičаn? Оbičаn čоvјеk је оnаkо, а nеоbičаn оnаkо nеkаkо.
DIMITRIJE:
Štа оnаkо, pа оnаkо nеkаkо?
RАKО ŠLJIVIĆ (dоnоsi
nеku vаžnu misао): Pа, оnаkо nеkаkо, niје nikаkо аl` niје ni nеkаkо јаkо. Mа,
ја bih tо vаmа, gоspоdinе mој, rаdо оbјаsniо аl` nеkаkо nikаkо nе znаm kаkо!
DIMITRIJE:
Mа, pusti tо. Dа ti ispričаm nеštо о tоm
nеsrеtnоm Vеsi. U tој Škоli rеzеrvnih оficirа smо svаkо јutrо imаli prеdаvаnjа, а pоpоdnе smо
rаdili nеštо iz prаktičnоg zаnimаnjа. Svаkо prеdаvаnjе bi pоčinjаlо tаkо štо bismо
pоnоvili оnо оd јučе, pа tеk оndа rаdili nоvо. I јеdnо јutrо, kаpеtаn kојi nаm је držао
prеdаvаnjа о lоgistici, prоzоvе tоg ludоg Vеsu i pitа gа: „Štа sаm, Vеsо, ја јučе
gоvоriо?“ а Vеsо ti sе ... (stаnе mirnо)...
liјеpо ukоči, glеdа gа rаvnо u оči i vеli: „Јučе stе mi, družе kаpеtаnе,
rеkli: Mаrš tаmо, budаlо јеdnа!“
RАKО ŠLJIVIĆ: Е, nеk mu је rеkао. Svаkа mu čаst!
DIMITRIJE:
Štа, nеk mu је rеkао?
RАKО ŠLJIVIĆ: Pа nеk mu је rеkао: Mаrš tаmо, budаlо
јеdnа!
DIMITRIJE:
Nisi shvаtiо, Rаkо. Niје Vеsо rеkао kаpеtаnu: Mаrš tаmо, budаlо јеdnа! Tо је kаpеtаn dаn rаniје
rеkао Vеsi. Kаpеtаn је pitао Vеsu, о čеmu su јučе gоvоrili, mislеći nа nаstаvu, а Vеsо gа niје rаzumiо, nеgо mislеći dа gа pitа štа је njеmu kаpеtаn rеkао,
pа zаtо vеli...
RАKО ŠLJIVIĆ: Mаrš tаmо, budаlо јеdnа!
DIMITRIJE:
Vаlа, u prаvu si. I јеsаm budаlа. Budаli оbјаšnjаvаti је tаkоđе budаlеštinа.
RАKО ŠLJIVIĆ (sјеti
sе): Sаd sаm sе sјеtiо štа sаm vаs htiо pitаti. Zаštо, kаd si kоd bricе pа
tе оn оšišа, оčеtkа ti оdiјеlо i tаkо tо, zаštо tаdа оn kаžе: nаzdrаvljе? Štа
tо imа vеzе sа zdrаvljеm? Dоbrо, kаd sе piје ...(pоdignе praznu
čаšu)... pа sе kаžе, nаzdrаvljе... А zаštо pоsliје šišаnjа?
DIMITRIJE:
Mоždа zbоg tоgа štо šišаnjе i јеstе vеоmа zdrаvо.
RАKО ŠLJIVIĆ: Kоnоbаrskа pоslа: sеrvilnоst, pоvlаđivаnjе pо prаvilu gоst је uviјеk u prаvu i tаkо tо
i tаkо dаljе... Dа li si sе ti, bivši mlаdiću, ikаdа ikоmе suprоtstаviо? Dа li si rеkао
gоstu: „Nе, nistе u prаvu? Tо niје tаkо, nеgо је оvаkо!“ Znаš li tаkо rаditi?
DIMITRIJE: Јоk, ti znаš.
RАKО ŠLJIVIĆ: Znаm dа tо znаš. Pо mеni mоžеš i
pljuvаti, sа mnоm mоžеš i pоd prаti, а dа li bi nеštо tаkо smiо kаzаti gоspоdi,
а? Ја ću ti rеći, tаčniје čitај mi sа usаnа: Nеmа šаnsе!
DIMITRIJE:
Rаkо, pоstајеš nаpоrаn а ti znаš štа ја rаdim sа nаpоrnim piјаncimа?!... (uhvаti gа zа rеvеrе)... Itеkаkо dоbrо
znаš!
RАKО ŠLJIVIĆ: Dоbrо, Dimitrije, smiri sе. Pusti me
nа miru, niје ja pаkоstаn sаmо sam
u
živоt rаzоčаrаn.
DIMITRIJE:
Shvаtаm ја Vаs, gоspоdinе, аli shvаtitе i vi mеnе. Zаr mоrаm dа trpim tо svе? Štо se
nа mеni svеtiš? Svеti se оnimа kојi su te rаzоčаrаli, kојi su te bеz pоslа оstаvili i pоrоdicu ti
rаstјеrаli. Mеnе оstаvi nа miru.
Imаm ја dоvоljnо svојih prоblеmа.
RАKО ŠLJIVIĆ (gоrdо
i nа ivici plаčа): Ја sаm nеkаdа, nе tаkо dаvnо biо priznаti umјеtnik
i prоfеsоr, а štа sаm sаdа? Ni umјеtnik ni prоfеsоr. U pоdrumu spаvаm i mјеsеčinоm
kоsu sušim.
DIMITRIJE:
Оvо ti је pоsljеdnji put, Rаkо, dа ti prаštаm. Јеsi li rаzumiо: pо-sljе-dnji?
RАKО ŠLJIVIĆ (krајnjе
ljubаznо, skоrо mоlеćivо): Nistе Vi mеnе rаzumјеli, dоbri priјаtеlju
mој, ја sаm htiо оbјаsniti nеštо štо ni mеni sаmоm niје bilо јаsnо, pа
dоk sаm prеtvаrао misli u riјеči, а riјеčimа sklаpао rеčеnicе, nеkа ludа mi
sе оtrglа kоntrоli i еtо, tаkо pоgriјеših ја. Оprоstitе. Еvо, u znаk dоbrе vоljе
i pоmirеnjа dоpustiću Vаm dа mе pоčаstitе sа јеdnоm šljivоvicоm... duplоm,
nаrаvnо. Еtо...
Rаkо Šljivić spusti glavu na ruke i ponovo
zaspe, Dimitrije zauzme položaj od maločas i on
zadrijema. Nakon
izvjesnog vremena ulaze gospođa i gospodin Petrović, razgledaju gdje bi sjeli
(ona bira sad jedan, sad drugi sto; sjedne na jednu stolicu, pa na drugu). Ona
je bezvoljna a on pun ljubaznosti i pretjerano servilan.
1.a
Pojava
DIMITRIJE,
RАKО ŠLJIVIĆ, GOSPOĐA i
GOSPODIN PETROVIĆ
G-đa PETROVIĆ: Gdje si
me ovo doveo? Kao da je Kusturica birao ambijent za svoj film.
G-din PETROVIĆ: Jedino
ćemo ovdje, dušu biti na miru. Možemo lijepo razgovarati.
G-đa PETROVIĆ: A o čemu
važnom treba da razgovaramo? Kada si me
nazvao i rekao da odmah izađem sa posla i
da me čekaš pred ovom kafančugom, rekao si da treba o nečemu važnom da
razgovaramo i nešto veoma bitno da se dogovorimo.
G-din PETROVIĆ: Strpi se,
dušo, sve ću ti objasniti. Daj najprije
da naručimo našto... (osvrće se prema Dimitriju, pa glasno)...
Konobar?!... (kad ovaj ne reaguje, lupa pepeljarom po stolu i glasnije)...
Halo, konobar! Zar si ti gluv?
G-đa PETROVIĆ: Ne viči,
nisi u kafani.
G-din PETROVIĆ: Pa
nego gdje smo i ja uopšte ne vičem. I šta misliš, kako drugačije da ga probudimo... Konobar!
G-đa PETROVIĆ: Ovako
se to radi, bez nerviranja... (okrene se prema
konobaru pa drekne koliko god može)...
Konobar, da platim!
DIMITRIJE (prestrašeno skoči, malo se sredi i priđe im):
Dobar dan, želim. Gospođice, moram vas
upozoriti da imam jako slabo crce i
da sam preživio već dva infarkta, a treći kao što znate mora da bude koban.
G-din PETROVIĆ: Gospođa,
ne gospođica. Gospođa Petrović.
DIMITRIJE: I zvinjavam
se... Izvolite, šta želite?
G-din PETROVIĆ: Mi
bismo da naručimo, ako može?
DIMITRIJE: Može, kako
neće moći, samo izvolite, stojim vam na
raspolaganju.
G-đa PETROVIĆ: Stojite
vi meni na mantilu.
DIMITRIJE: Oh,
izvinite. Dopustite... (pomaže joj da
skine mantil koji pažljivo prebaci preko
slobodne stolice)... Izvinjavam se, vješalicu nemamo, nemamo više, od kada
ju je Grga Pivopija razbio šefu o leđa. Izvinjavam se.
G-đa PETROVIĆ:
Prestani više da se izvinjavaš i donesi nam vješalicu, kilo bijeloga i sifon sode.
DIMITRIJE (smješka se): Vi se šalite, gospođo
Petrović. Pa, već sam vam rekao da nemamo
vješalicu.
G-đa PETROVIĆ: Ne tražim
vješalicu za moj mantil, nego vješalicu za moj stomak!
G-din PETROVIĆ: Kako
to misliš, dušo, da stomak objesiš?
G-đa PETROVIĆ: Ne
mislim ga objesiti, nego nahraniti. A obješen mi je već od gladi. Da me nisi izvukao sa posla i dovukao u
ovu rupu, on bi već davno bio pun, naručila
sam za pauzu frtalj bureka i kiselo mlijeko.
DIMITRIJE: Pa šta
sada, u stvari želite: burek ili vješalicu.
G-din PETROVIĆ: Odluči
se, dušo, samo brzo. Nemamo baš vremena na pretek.
G-đa PETROVIĆ: Rekla
sam već, vješalicu, kilo bijelog i sifon sode.
DIMITRIJE: Želite
salatu?
G-đa PETROVIĆ: Ne, daćete
mi samo puno luka, bijeloga, naravno.
G-din PETROVIĆ: Zar se
ne misliš vraćatio na posao?
G-đa PETROVIĆ: Mislim
naravno, ali smo smislile dobru caku da nas stranke ne gnjave puno. Nažderemo se bijeloga luka na pauzi i ni jedna stranka ne izdrži više od dva minuta u kancelariji.
DIMITRIJE: Dobar
fazon, moraću ga isprobati kod punice.
G-din PETROVIĆ: Ja sa
punicom nemam problema, je li tako, dušice?
G-đa PETROVIĆ: Naravno
da nemaš kad je umrla prije dvije godine.
G-din PETROVIĆ: Hoću
reči, nisam nikad ni imao problema. Mi smo se baš lijepo slagali... (krsti se)... Bog dušu da joj prosti.
DIMITRIJE (obrati se njemu): A vi? Želite li vi da
naručite?
G-din PETROVIĆ: Ja
bih...
G-đa PETROVIĆ: NJemu
samo čaj od nane. Sada mu ništa drugo neće i ne može umiriti taj prokleti čir na dvanaestpalačnom želucu.
G-din PETROVIĆ: Na
crijevu, dušo.Čir mi je na dvanestpalačnom crijevu, ne na želucu.
G-đa PETROVIĆ: Tako
sam i rekla.
DIMITRIJE (zapisuje): Znači i jedan čaj od nane. To
je sve?
G-đa PETROVIĆ: Sve
naravno, zar je malo?
G-din PETROVIĆ: Ali dušo...
(konobar krene)... Sačekajte
trenutak! ... (njoj)... Dušice, mogao sam i ja nešto da pojedem. Čir nisam osjetio već mjesec dana,
još od kada si razbila onu porculansku
vaznu što sam ti poklonio za rođendan.
G-đa PETROVIĆ: Pa kad
si me naljutio. Zbog tebe i tvoje glupe lige šampiona, ja sam propustila moju omiljenu seriju.
DIMITRIJE: Prego,
amore mio!
G-din PETROVIĆ: Pa šta
veliš, dušo? Mogao bih i ja nešto da pojedem?
G-đa PETROVIĆ: Dobro,
može. Donesi mu pileću supicu, neslanu i bez bibera... (on bi da nešto kaže)... Ni
riječi više na tu temu inače ću se predomisliti.
G-din PETROVIĆ: Dobro
dušo, kako ti kažeš.
DIMITRIJE: Bićete uslužni...
(ode).
2.
Pojava
G-din
PETROVIĆ, G-đa PETROVIĆ
G-đa PETROVIĆ (gleda za konobarom): E, ja smotanijeg
konobara nisam srela u svom životu.
G-din PETROVIĆ:
Napokon sami. Znaš, dušo, došlo je do nevjerovatnog razvoja situacije, u moju, to jest u našu korist.
G-đa PETROVIĆ: To što
sam ti dopustila da pojedeš supicu, nije nikakav nevjerovatan razvoj situacije i nemoj ništa da si umišljaš.
Od sutra opet totalna dijeta, je l jasno?
G-din PETROVIĆ: Ne
govorim o tome.
G-đa PETROVIĆ: Ali ja
govorim i govorit ću uvijek. Dijeta i samo dijeta!
G-din PETROVIĆ: To kao
kad je Cigo učio magarca da gladuje, pa veli: Ja ga taman naučio, a on crko!... (glasno se zasmije, a kad vidi da je ona ozbiljna,
naglo prestane).
G-đa PETROVIĆ: Da sam
na tvom mjestu ne bih se šalila sa tako ozbiljnim stvarima.
G-din PETROVIĆ: Dobro,
nećemo više na tu temu. Nisam te ja ovdje pozvao
da bismo pričali o mojoj dijeti i mom čiru,
nego o nećemu važnijem za naše živote.
G-đa PETROVIĆ: Za život
nema ništa važnije od zdravlja.
G-din PETROVIĆ: Ali hoćeš
li ti meni dopustiti da ja tebi kažem šta imam da ti kažem, pa da o se tome dogovorimo?
G-đa PETROVIĆ: Pa,
reci već jednom, šta si tu zapeo: čir, pa čir?!
G-din PETROVIĆ:
Napokon. Znaš, dušo, došlo je do nevjerovatnog razvoja situacije, u moju, to jest u našu korist.
G-đa PETROVIĆ: To si
već rekao, dalje.
G-din PETROVIĆ: Slušaj:
Imam ponudu da promijenim i zanimanje i radno mjesto i firmu. Odlična ponuda!
G-đa PETROVIĆ: Pa ti
si obični pravnik i to si mjesto dobio pomoću mog strica. Ti ništa više i ne znaš da radiš. I ko bi
tebi, majke ti, ponudio nešto bolje od toga što sada radiš? Biro za zapošljavanje je pun pravnika koji čekaju
na bilo kakav posao, a ti ćeš kao da biraš? Ma, daj molim te!
G-din PETROVIĆ: Ti
meni nikada ništa ne vjeruješ, a to nije lijepo, dušo. A što se tiče tvog strica koji mi je, navodno pomogao da se zaposlim, da ti kažem
jedno: Sva njegova pomoć je u tome što
mi je donio novine u kojima je bio oglas za
to radno mjesto i ništa više.
G-đa PETROVIĆ: I ništa
više?! I ništa više?! Nezahvalniče jedan. Šta bi bilo da nisi ni vidio taj oglas, pa da se nisi ni
prijavio, da li bi dobio posao? Ne bi, naravno da ne bi. A on, moj stric, je mislio na tebe. Tražio je oglase po novinama. Sračunaj malo, koliko je novaca dao samo za sve te novine, dok nije
pronašao taj oglas?
G-din PETROVIĆ: Dao bi
on još i više samo da nas se riješi. Dodijalo čovjeku da nas hrani i trpi u svojoj kući. I još nešto, on
naravno, nije kupovao te novine, nego ih je
redovno krao iz čitaonice ili iz brijačnice.
G-đa PETROVIĆ: Bravo!
Bravo!Sada je još i lopov?! E, svaka ti čast!
G-din PETROVIĆ: Ma, ne
kažem ja ništa. Hvala mu i na tome, ali
to ne znači da mi je naštelio posao i
da sam do tog posla došao preko veze, tako što je pronašao konkurs i donio mi ga. I dosta više o tome.
Hoćeš li ti, napokon dopustiti da i kažem
šta imam da ti kažem?
G-đa PETROVIĆ: Pa pričaj
već jednom, šta kružiš okolo kole, kao mačka
oko vruče varenike.
G-din PETROVIĆ:
Napokon. Znaš, dušo, došlo je do nevjerovatnog razvoja situacije, u moju, to jest u našu korist.
G-đa PETROVIĆ: Zar
opet?! Pa preskoči taj uvod i reci već jednom o čemu se radi, kakvu to šansu imaš?
G-din PETROVIĆ: Odličnu!
G-đa PETROVIĆ: Da čujem?!
G-din PETROVIĆ (sasvim glasno): Odličnu!
G-đa PETROVIĆ: Šta se
dereš, nisam gluva!?
G-din PETROVIĆ (zbunjeno): Pa, rekla si da ne čuješ...
G-đa PETROVIĆ: Ne,
nego, hoću da čujem kakav je to posao, kakvu si
ponudu dobio i sve o tome.
G-din PETROVIĆ: Znaš,
dušo, došlo je do...
G-đa PETROVIĆ: Ne!
Stani!... Preskoči to.
G-din PETROVIĆ (zbunjeno): Da preskočim sto? kako to
misliš da preskočim sto?... (shvati, pa radosno)... A to, evo ovako: Jutros
mi kaže moj školski drug, on je jedan
od direktora u kombinatu...
3.
Pojava
LAZO
i pređašnji, potom DIMITRIJE
LAZO (uđe, osvrće se tražeći nekoga): Dobar
dan. Gdje je Dimitrije?
G-din PETROVIĆ: Dobar
da. Ostao je u kancelariji.
LAZO (zbunjeno): U kojoj kancelariji?
G-din PETROVIĆ (zbunjeno): U svojoj, u kojoj bi drugoj?!
LAZO: Otkuda njemu
kancelarija?
G-đa PETROVIĆ: Ah,
otkuda?! Bio žirant sekretaru.
LAZO (zbunjeno):Žirant?! Kakav žirant?
G-đa PETROVIĆ: Za
kredit, naravno. Danas ti je lakše nači nekog ko će ti dati krvi, nego žiranta za kredit.
LAZO: Ama, šta će jednom konobaru kancelarija?
G-đa PETROVIĆ: Ništa
lakše, premještaj po potrebi posla. To je
bar lako.
G-din PETROVIĆ (sjeti se): A, vi mislite na ovog konobara
ovdje?!... Otišao je da nam donese ono što
smo poručili.
LAZO: Hoće li skoro?
G-đa PETROVIĆ: I mi se
nadamo, poručili smo još prije pola sata.
G-din PETROVIĆ: Dušo,
pretjeruješ.
G-đa PETROVIĆ (gleda na sat): Ne pretjerujem, evo,
pauza samo što mi nije završila... (osvrće se prema kuhinji, pa drekne)...
Konobar, pa hoće li to već jednom?
LAZO (sjeda sa sto za kojim je maločas sjedio
Dimitrije): Sačekat ću ga.
G-din PETROVIĆ: Ko čeka
dočeka, makar kamen u leđa... (glasno se
zasmije, a kad vidi da je ona ozbiljna,
naglo prestane)...
G-đa PETROVIĆ (pogleda u Lazu): I ovo je konobar.
G-din PETROVIĆ: Otkud
znaš?
G-đa PETROVIĆ: Pa sve
vrijeme dok je razgovarao sa nama on je pogledao šta je ispred nas, šta smo
imali ranije poručeno. Profesionalna deformacija. I onda, ta kravata. Stoji mu ko piletu prsluk.
G-din PETROVIĆ: Slušaj,
da ja ipak nastavim... Jutros mi kaže moj školski drug, on je jedan od direktora u kombinatu...
DIMITRIJE (ulazi gurajući kolica sa posluženjem):
Evo me, stižem. Nadam se da niste dugo čekali?
G-đa PETROVIĆ: Ne,
samo jednu svjetlosnu godinu.
G-din PETROVIĆ:
Pretjeruješ, dušo. Dok je sve to pripremljeno...
G-đa PETROVIĆ (dok konobar poslužuje): Ma kakvo crno pripremnje,
samo podgrijano. Vidi, meso je
sasvim pocrnilo.
G-din PETROVIĆ (sa divljenjem gleda u njen tanjir): Meni
baš divno izgleda.
DIMITRIJE: Kod nas se
ništa ne podgrijava, ni supa ni ljubav. Kod nas je sve svježe... Izvolite i prijatno.
G-din PETROVIĆ:
Hvala... Traži vas ovaj gospodin.
DIMITRIJE (osvrne se i prilazi Lazi): Ej, zdravo
zete!... (sjeda pored njega)... Šta mi javljaš?
Jesi li provjerio?
LAZO: Da. Sve je onako
kako smo i predpostavljali.
DIMITRIJE: Odlično.
Fortuna je na našoj strani... (gleda u
ono dvoje kako jedu: ona halapljivo,
a on preko volje; on joj tiho svo vrijeme nešto priča)... Ako večeras ne uspijemo da realizujemo
svoj plan, bićemo kao ovaj ovdje. Ješćemo čitav život neslanu pileću supicu.
LAZO (sažaljivo): Jadnik.
G-đa PETROVIĆ (gleda na sat, briše se salvetom i ustaje):
Dobro, razgovarat ćemo o tome poslije. Žurim.
Zdravo... (ode desno).
DIMITRIJE (Lazi, dok
onaj gleda za ženom): Gledaj sad!
LAZO (kad bude siguran da mu je žena otišla hitro
prebaci njen tanjir sebi i proždrljivo jede
sve pogledajući na vrata; sažaljivo):
Jadnik. Pa ona ga, izgleda, pati glađu?!
DIMITRIJE: E, to ti,
dragi moj zete, čeka i nas dvopjicu ako ne budemo
dovoljno pametni, mudri i zli!
LAZO (ona se vraća žustro): Sada će biti gužve!
G-đa PETROVIĆ (uzme svoj tanjir ispred njega i stavlja ga
na kolica): Nema prevare! Rekla sam samo supicu. Hajde, plati pa
da idemo. Ne smijem te više ostavljati samog
u kafani.
G-din PETROVIĆ (postiđen): Konobar, da platim.
DIMITRIJE (priđe im, iskine račun i dok ovaj vadi pare,
saučesnički): Rado bih rekao da vas to kuća časti, ali ne mogu, kafana
nije moja.
G-din PETROVIĆ (daje mu novac i polazi): Hvala vam,
gospodine Dimitrije!... Idemo, dušo. Samo
sam malo probao meso, tek toliko da me želja mine... (preko ramena)... Doviđenja!...
(odu desno).
LAZO (dok konobar sakuplja suđe i stavlja ga na kolica): Ma, ja bih se
radije ubio nego ovako nešto dozvolio!
DIMITRIJE: Neki
Dubravko Hrnjak, moj prijatelj iz Novog Travnika bi na to rekao: Ubiti se, čemu? Bolje promijeniti ženu!
LAZO: Mogao bih ja
promijeniti i ženu i punicu i svastike ali kada ne bih morao mijenjati punca. Ovako nema nam druge nego
da udruženim snagama one četiri Gracije
pretvorimo u četiri pitome mace.
DIMITRIJE: Posao jeste
težak ali nije neizvodljiv. Odoh ja da kažem šefu da me zamijeni, a ti me sačekaj vani kod personalnog ulaza...
LAZO Si šefe!...(odu svaki na svoju strtanu).
RАKО ŠLJIVIĆ (budi se razgleda oko sebe kao da nastavlja razgovor iz sna): Pа, оvај ... (nаkаšljе sе)... Znаtе, tо је
јаkо kоmplеksnо pitаnjе, kоје u sеbi imа siјаsеt аluziја i kоntrаindikаtivnih
pоmisli. Sаmо pо sеbi izglеdа јеdnоstаvnо, аli vеоmа griјеši kо gоd tаkо misli.
Nе mоžе čоvјеk sа јеdnim: „Dа, istinа је“ ili „Nе, tо niје istinа“, miјеšаti sе
dirеktnо u nеčiјu sudbinu. Nа tо imа prаvо sаmо Bоg.
Z a
v j e
s a
T R E Ć A S L I K A
Kao i prva slika. Lazo sjedi na dvosjedu i čita
novine, Dimitrije silazi niz stepenice.
1. Pojava
DIMITRIJE, LAZO
LAZO: Kako nam je baba?
DIMITRIJE: Zove tebe.
LAZO: Šta ću joj?
DIMITRIJE: Kaže, ti je najljepše okupaš.
LAZO: Pa jutros sam je kupao. Nije se valjda opet udeverala?
DIMITRIJE: Do zavrat.
LAZO: Fuj. Što je, brate tvoja žena ne kupa? NJena je majka, nije moja.
DIMITRIJE: Zaboravljaš da su naše dame u pozorištu.
LAZO: A i one, moraju li baš svaku premijeru da gledaju? I što će nam, zaboga tolike premijere? Dosta je jedna godišnje.
DIMITRIJE: Ajde, nemoj da zanovijetaš. One samo što nisu stigle. Ne
zaboravi: ja počinjem igru, početni
udarac je moj. Ti ćeš ćuti kada dođu,
daj mi par trenutaka vremena da izvedem Oliveru. Zatim siđi i pošalji
Lazarelu do babe i onda napadaš
Isidoru. Teodora ima sudar, ona će, vjerovatno, doći poslije.
LAZO: Šta tačno da joj kažem... da joj pričam?
DIMITRIJE: Pa, jednostavno, reci joj da ti se čini da baba ima temperaturu
i da treba da joj je izmjeri.
LAZO: Ma, ne Lazareli, to znam, nego Isidori?
DIMITRIJE: Jednostavno, udvaraj joj se. Znaš kako se to radi. Uvijek si
bio maher za udvaranje. Nije
bilo djevojke koju nisi mogao da osvojiš.
LAZO: Znam, ali ona mi je svastika, skoro kao sestra, kao rod.
DIMITRIJE: Nema boljeg roda od svastike.
LAZO: Šta ako ona to poslije ispriča Lazareli?
DIMITRIJE: Jednostavno reci da to nije istina, da te nije dobro razumjela, da nisi mislio ništa loše s tim ili slično.
LAZO: Šta ako ne uspijem odmah, pa siđe Lazarela i uhvati me?
DIMITRIJE: Šta ako ovo, šta ako ono? Nisam ja prorok, šta ja znam, snađi
se.
LAZO: Dobro, pokušat ću. Ne garantujem ti ništa.
DIMITRIJE: Samo ti budi uporan i onako slatkorječiv kako znaš, ne bojim
se ja za tebe. Biće meni teže.
LAZO: Zašto bi tebi bilo teže? Ti imaš zadatak samo da svoju ženu zadržiš
malo na terasi, da je podsjetiš
na dane medenog mjeseca, sve one na to padaju i da joj, onako kao slučajno kažeš kako je Lazarela preuzela od nje
komandu i da sada ona zapovijeda. Ako slomimo
tu kariku lanac puca da je debeo kao moja ruka, ja ti kažem.
DIMITRIJE (osluškuje): Evo ih,
dolaze. Briši na sprat kod babe.
LAZO: Nisi mi rekao šta babi da kažem? Hoćemo li i nju da uvučemo u igru.
DIMITRIJE: Naravno, gdje bi to bez babe? NJoj reci kako Olivera jedva čeka
da baba umre pa da proda onu
vikendicu na selu.
LAZO (smješka se): To je podlo!
DIMITRIJE: Naravno. Baba se boji smrti kao niko, a do te joj je vikendice
toliko stalo da je jedanput tražila
da je, kad umre gore sahranimo.
Jedva smo joj objasnili da se to događa
u američkim filmovima i da kod nas ne mogu ljudi da se sahranjuju bilo gdje, nego da za to postoje gradska
groblja... Idi, evo ih ulaze... (Lazo
ustrči uz stepenice).
2. Pojava
DIMITRIJE, OLIVERA,
LAZARELA, ISIDORA
OLIVERA (on se pravi da spava): Lepo bogami,
lepo. Moj suprug, a vaš otac spava, a moj zet, a tvoj suprug, draga moja Lazarela, se negde odvukao i ostavio moju jadnu majku, a vašu na samrti baku da se
sama onako stara i jadna bori za život. Za
ono malo života koliko još ima u nosu.
ISIDORA: O čemu ti to
govoriš? Kakav život u nosu? Tamo nema života, tamo su samo...
LAZARELA: Znamo šta se
tamo nalazi, Isidora, nemoj da si banalni detaljista i nemoj da okrećeš mamine riječi. Nemoj da si
bukvalista. To je alegorija, ako nisi pobjegla
i sa tog časa iz srpskog, kada ste obrađivali tu lekciju. Više si bila odsutna u Gimnaziji nego prisutna.
ISIDORA: Pa kad nisam
bila zaljubljena u srbadžiju, kao ti. Pjesme ti je pisao, profesor... (recituje sa karikaturom)... Ti
Lazarela, nikad nisi htela, nikad nisi mene
htela, Lazarela, Lazarela!
LAZARELA: Pa šta, on
me je volio, bila sam njegova inspiracija. On je o meni napisao sto pjesama. Da li je tebi onaj tvoj autolakirer
pisao pjesme? On za sebe kaže da je takođe
umjetnik. Možda je sprejom na nekom autu, na gepeku naslikao tvoj čarobni lik ili je, tim istim sprejom ispisivao
grafite po zidovima zgrada u gradu i tako,
krajnje inspirativno ti izjavljivao ljubav?
ISIDORA: Ništa od
svega toga. NJegova ljubav prema meni je bila
čista i iskrena. I još nešto da ti kažem,
moj Vladimir je bio momak za razliku od tvog profesora, koji je imao ženu i troje djece.
LAZARELA: Pa šta, niko
nije savršen?! Uostalom, kada sam to saznala odmah sam ga ostavila.
OLIVERA: I zato ti je
on odmah dao keca iz srpskog. Da nije bilo Laze, pala bi na popravni. On je tebi dao trojku, a Lazi devojku.
DIMITRIJE (kao probudi se): Oh,
vi ste se već vratile?! Pa, kako je bilo na premijeri?
OLIVERA: Bolje da
nisam ni išla. Ovako sam svoju jadnu majku ostavila u rukama dva bezosjećajna idiota.
DIMITRIJE: A o kome je riječ? Ako misliš na nas dvojicu, mislim da griješiš
dušu.
OLIVERA: Ja nikada ne
griješim. Nikada. Obečali ste da ćete paziti na babu i šta se dešava: vratim se kući ti uveliko spavaš
na dvosjedu, a moj vajni zet sada u nekoj kafančugi
ispija votku za votkom. Ko zna koliko je moja jadna majka sama gore u sobi, ako nije pala niz stepenice i vrat
slomila.
LAZARELA: Gdje je
Lazo?
OLIVERA: Bolje da i ne
pitaš, mogu misliti.
DIMITRIJE: Tvoj zet, draga moja bezdušnice, upravo pere tvoju jadnu majku
iako mu nije ni rod ni pomozibog.
Ajde, kaži mi, kada si ti poslednji put okupala svoju majku? Ti ili neka od ovih tvojih... (imitira je)... lepih devojaka?
LAZARELA (žurno, jer vide da je na
pomolo svađa): Nas dvije ćemo da skuvamo kafu! ... (Isidori)... Idemo,
Dora!... (odu lijevo)
3. Pojava
DIMITRIJE,
OLIVERA
OLIVERA (zbunjeno): Šta mogu kada ona hoće samo
da je Lazo kupa.
DIMITRIJE: A znate li zašto? Zato, drage moje Gracije što on to radi pažljivo, poštuje njene godine. Vi bi joj najradije sasule
kantu vode na glavu i gotovo kupanje.
OLIVERA (pomirljivo): Pretjeruješ, nismo mi tako
bezdušne.
DIMITRIJE (nježno): Znam, dušo,
da pretjerujem, a šta ću kada si me naljutila
tim svojim stalnim komentarima o nama dvojici kao da smo idioti, a ne normalni ljudi. Kada si se udavala za mene nisi
tako mislila. Tada si me voljela, a sada boga
pitaj koga voliš i tražiš načina da me se riješiš?
OLIVERA (nježno): Ma nije tako... grešiš.
DIMITRIJE (zaneseno): A ja sam ti pripremio jedno iznenađenje, za našu
godišnjicu.
OLIVERA (razočarano): Pa naša je godišnjica bila
u martu. I to si zaboravio?!
DIMITRIJE (snalazi se): Ne
mislim, milo moje, na godišnjicu našega braka, nego moje ljubavi prema tebi.
OLIVERA (sramežljivo): I to pamtiš?
DIMITRIJE (zaljubljeno): Ne
samo da pamtim nego i sanjam. Kada sam osjetio da sam zaljubljen u tebe kao da sam se preporodio. Postao sam novi čovjek.
OLIVERA (zaljubljeno): Moj čovek! Moj Dimitrije.
DIMITRIJE (priđe joj): Gazda
Mitke, tako si me zvala... (uzme je pod
ruku)... Predlažem da malo izađemo
u dvorište. Da napokon budemo malo
sami.
OLIVERA (zaljubljeno): Baš lepo, vani je tako jasna mesečina... (odu desno).
4. Pojava
ISIDORA, LAZARELA
LAZARELA (unosi kafu i zbunjeno se osvrće): Gdje
ovi nestadoše?
ISIDORA (unosi zdjelu sa slatkišima): Pojma
nemam. Znala sam ja da ono njihovo gugutanje
neće izaći na dobro.
LAZARELA: Ma koje crno
gugutanje, reže jedno na drugo ko pos i mačka.
ISIDORA: Mačka ne reži,
ona frkče!
LAZARELA: Ti znaš šta
radi mačka, a ne smiješ joj se približiti ni na kilometar.
ISIDORA: Šta ću kada
mi se gade one njene dlake.
LAZARELA (zafrkava je): A nisu ti se gadile kod
tvog Vladimira?!
ISIDORA: Ne, ono je
bila lijepo njegovana umjetnička brada. Prava muška brada, a ne kao kod tvog profesora pet dlaka u bradi.
Trči, trči pa dlaka.
LAZARELA: Čovjek,
umjetnik se ne mjeri po tome kolika mu je brada, nego šta ima u glavi i po tome kakve su mu misli.
ISIDORA: Svi muškarci
imaju samo jednu misao - žena!
LAZARELA (smješeći se): Mi nismo kao oni, mi ne
mislimo na žene.
ISIDORA (smješeći se): Znaš šta misli kokoška trčeći
ispred horoza oko drveta?
LAZARELA (smješeći se): Ne.
ISIDORA (smješeći se): Idem još jedan krug da ne
misli da sam laka roba.
5.
Pojava
LAZO i pređašnje
LAZO (silazi iz sobe, dok se njih dvije smiju):
O, već ste stigle? Je li to bila premijera neke
komedije, pa se još smijete?
LAZARELA (prestanu se smijati): Ne, gledali smo Šekspirovog
Romea i Juliju.
ISIDORA: LJubavna
tragedija.
LAZO (svojoj ženi): Lazarela, zove te baka. Požuri.
LAZARELA (ustaje i uzima šoljicu sa kafom): Ponijeću
joj i kaficu, boga pitaj da li ju je danas
i popila... (ode uz stepenice).
6.Pojava
LAZO,
ISIDORA
LAZO (sjedne pored Isidore, patetično): Šteta što
taj Šekspir nije više živ.
ISIDORA (malo se odmakne): Što?
LAZO (opet se primakne): Pa, napisao je o
Romeu i Juliji ljubavnu tragediju, a od mog života
bi mogao da napravi samo dramu Tragična ljubav.
ISIDORA (izmiče se): Pa ne bi se reklo, ti voliš
Lazarelu najviše na svijetu.
LAZO: Ne postoji najviše
na svijetu. Ja sam, u stvari čitav svoj život
volio samo jednu, ali ona je voljela
nekog autolakirera i nije me ni
primjećivala.
ISIDORA (malo zbunjeno ali se više ne izmiče): To
ti mene zafrkavaš?!
LAZO (stavi svoju ruku iza nje na naslon dvosjeda):
Da li se sjećaš kada si za rođendan dobila
onaj veliki anonimni buket žutih ruža?
ISIDORA (prijatno iznenađena, zbunjeno): Ti si mi
poslao taj buket?!... A Vladimir mi je
rekao da ih mi je on poslao, kao izraz ljubavi i želje za pomirenjem!
LAZO: Da je tako
poslao bi ti crvene, a ne žute ruže. Žute ruže su
znak ljubomore. To je birala moja duša,
bio sam vaški ljubomoran na tog bradatog limara...
ISIDORA (nasloni se, a njegova ruka padne na njeno
rame): Autolakirera?
LAZO: Nema veze, bilo
pa skoro prošlo.
ISIDORA: Kako misliš,
skoro prošlo?
LAZO (kao neprijatno mu je): Pa dio te ljubavi
još tinja u meni, pogotovo kada te sretnem
jutrom na vratima kupatila. Lazarela je toliko ljubomorna na tebe, da me budi pola sata ranije da idem u
kupatilo samo da se ne bih sa tobom sretao.
ISIDORA: Ona je guska!
LAZO: To isto ona kaže
za tebe. A i Olivera, tvoja mati slično misli.
ISIDORA (ljuto): I ona misli da sam ja guska?!
LAZO: Pa, nije baš
tako rekla, ali zar ne vidiš kako nju više voli nego vas dvije skupa?
ISIDORA (tužno): Vidim.
LAZO: I umjesto da si
sa čovjekom koji te voli, sa sestrama i roditeljima koji te vole, ti radije živiš ovako, sama, nevoljena i nesretna?
ISIDORA (tužno): Pa šta da radim?
LAZO: Uzmi stvar u
svoje ruke, pokaži im da si i ti živo i razumno biće...(osvrće se)... Evo, ide
Lazarela, moram se skloniti. Ona brzo zna da sabira dva i dva. Vidimo se kasnije... (zbriše desno).
7.Pojava
ISIDORA,
LAZARELA
LAZARELA (silazi smješeći se): Ispričala sam baki
onaj tvoj vic, slatko se ismijala. Prvi
put nakon dugo vremena da sam je
vidjela da se smije.
ISIDORA (zajedljivo): Da li ste se smijale mome
vicu ili meni?
LAZARELA (prestane se smijati): Šta ti je Dora? Što
si tako zajedljiva?
ISIDORA (zajedljivo): Možda ja i jesam glupa
guska, ali nisam ni blesava ni slijepa.
LAZARELA: To ti niko
nije rekao.
ISIDORA: Ako se ne
govori meni ne znači da se i ne misli i ne govori
o meni.
LAZARELA: Ja te ne
razumijem. Ako misliš na onu našu današnju malu svađu, ja te molim nemoj to shvatati sasvim ozbiljno.
ISIDORA: Shvatam ja
veoma dobro. Misliš da ja ne vidim koliko mama voli tebe više nego i Teodoru i mene zajedno?
LAZARELA: Zašto bi
mene voljela više nego vas dvije, ne razumijem.
ISIDORA (zajedljivo): Jadnica, pravo mamino
nevinašce, jadnica ništa ne razumije. Vas dvije
ste dobar tim, čak ste uspjele i mene i Teodoru uplesti u tu vašu glupu paukovu mrežu protiv jedina dva poštena i dobra
muškarca koje ja znam.
LAZARELA (sad već ljuta): Jadnica, mlada si pa ne
znaš koliko ima dobrih muškaraca na svijetu.
Upoznala si ih samo pet stotina. Kojeg god muškarca vidiš on je za tebe dobar, super i odmah se zaljubiš.
ISIDORA (ljuta): Ko mi kaže!? Zavela si kompletno
nastavničko vijeće, i muško i žensko,
samo da bi nekako završila tu prokletu Gimnaziju.
LAZARELA: Ti je nisi
ni uspjela završiti redovno već ti je moj Lazo
sredio da vanredno položiš.
ISIDORA (zajedljivo): Tvoj Lazo?! Tvoj Lazo?!
LAZARELA: Jeste, moj
Lazo, moj. Da nije možda tvoj?
ISIDORA (odlazeći, tajanstveno): Ko zna, ah niko
ništa ne zna, krhko je znanje... (ode uz stepenice).
LAZARELA (derese za njom): Šta time želiš da kažeš?...
(ova zastane
na stepenicama, osvrne se sa
tajanstvenim smješkom, zatim ode)...
čuješ li me, ti mala gaduro? Odmah da si se vratila ovamo!
8.
Pojava
LAZARELA,
TEODORA, potom ISIDORA
TEODORA (uđe s desna
pa prestrašeno zastane): Šta se to ovde događa?
LAZARELA: Ništa što bi
se tebe ticalo.
TEODORA: Sa kim se to
svađaš?
LAZARELA: A šta misliš
sa kim? Neću, valjda, majci reći da je mala gadura?!
TEODORA: Obično se
meni tako obračaš, a ja nisam bila tu.
LAZARELA: I? Koja je
još od dama ostala?
TEODORA: Baba.
LAZARELA: Ti si
baba... (uzme šoljice od kafe pa ode u
kuhinju).
TEODORA (dovikuje za njom): Ma samo se šalim, što
se odmah ljutiš?
ISIDORA (oprezno silazi niz stepenice): Šššš?!...
(Tea se okrene,
zatim pogleda prema kuhinji, pa
mahne rukom Dori da siđe, ova to uradi)...
Uh, jedva sam živu glavu izvukla.
TEODORA: Šta je bilo?
ISIDORA: Ma otkud
znam?! Poludila žena od ljubomore.
TEODORA: LJubomore?!
Na koga je to ljubomorna?
ISIDORA (tajanstveno): Ti kao ne znaš?! Na svoju
rođenu sestru!... (ode u svoju sobu).
TEODORA: Na koju
sestru, pa ima nas dvije... (za sebe)...
Na nju ili... (smješka se)... na mene?
9.Pojava
LAZO, TEODORA, potom LAZARELA
LAZO: Ćao, lutko. Kako
je moja najdraža svastika?
TEODORA: Nisam ja
tvoja najdraža svastika, imaš ti dražu.
LAZO: Ti se šališ, zar
ne?
TEODORA: Veoma ti je
dobro poznato da se ja nikada ne šalim sa tim stvarima?
LAZO (priđe joj blizu, šeretski se smiješeći):
Zar te mister Pilićar razočarao?
TEODORA: Ne, rekao mi
je nešto zabavno.
LAZO (priđe joj sasvim blizu i blago je zagrli oko
struka): Šta? Baš bih volio da znam. I ja
volim zabavne stvari, kazaćeš mi?
TEODORA (malo se opire, smješeći se): Rekao mi je
da mu je jadn zgodan konobar danas
rekao da ja nisam pile za klanje i da postoji jedan horoz koji dobro čuva svoje koke.
LAZO (pokuša da je poljubi, a ona se izmiće):
Ko bi mogao da bude taj horoz?
TEODORA (gleda ga u oči): Mislim da oboje
znamo... (lagano se diže na prste da ga poljubi, ali svojim vriskom Lazaela to
ne dopusti)...
LAZARELA (zaprepašćeno): Lazo, šta to radiš?!
LAZO (zbunjeno, brzo se razmaknu): Ništa,
ovaj, upalo mi je nešto u oko, pa ona pokušava
da ga izvadi.
LAZARELA: Ma nemoj?
TEODORA: U stvari, on
pokušava da mi pomogne da pripremim svoju dramsku ulogu, ovu koju spremamo u našoj sekciji.
LAZARELA: Ma nemoj? Ni
u jednoj Nušićevoj komediji nema ljubakanja!
LAZO (zbunjeno): Ja to nisam znao...
LAZARELA (nježno): Prtedpostavljam da nisi znao i
da te ova mala divljakuša samo pokuala iskoristiti da meni naudi.
TEODORA: Ova mala divljakuša,
sestrice draga, ima svoje ime. I pazi malo kako se ponašaš da ne bi stradala. Nisam ti ja Isidora pa da sa mnom možeš kao sa djetetom!
10. Pojava
ISIDORA
i pređašnji, potom OLIVERA
ISIDORA (ulazi prkosno): Ni ja više nisam mala,
odrasla sam preko noći. Ne preko noći,
u jednom trenutku... (pogleda Lazu sa
puno ljubavi)... U najbitnijem trenutku
moga života kada sam spoznala svu tajnu koja se već dugo krije u mome srcu.
TEODORA: I meni su se
napokon otvorile oči i od sada ću da sama živim i kreiram svoj vlastiti život... (pogleda Lazu sa puno ljubavi)... Jednom će procvjetati ruže i u mom vrtu.
LAZARELA (Lazi, gledajući u svoje sestre): Da nije
malo kasno za pubertet?
LAZO (u nedoumci, pogleda ih sve redom): Ja,
ovaj... Ja bih...
LAZARELA (njih sve tri mu se obrate sa puno pažnje i ljubavi):
Šta želiš dragi? Samo reci donijeće
tebi tvoja ženica šta ti srce želi.
ISIDORA: Da?!
TEODORA: Samo reci!
LAZO (u nedoumci, pogleda ih sve redom): Ja,
ovaj... Ja bih...
LAZARELA: Da?!
ISIDORA: Kaži.
TEODORA: Samo reci,
slobodno!
LAZO: Jedno pivo...
LAZARELA: Odmah, dušo!... (otrči
u kuhinju)...
LAZO: ... novine...
ISIDORA: Stižu!... (ode u TV kutak po novine)...
LAZO: ... i jednu
cigaretu!
TEODORA (vadi iz džepa, stavlja mu je u usta i pripaljuje,
stižu i druge dvije noseći pivo i novine): Izvoli i cigaretu. Jeste da
će nas keva u top staviti, ali ako, isplati se!
LAZARELA: Izvoli, mili
moj, evo jedno hladno pivce, onako kakvo
ti najviševoliš i to dva, da ti ne manjka...
(Teodori)... U pravu si, bogami ćemo
stradati kada se majka vrati.
ISIDORA: Evo i
novine... (osvrne se, pa sa strahom)...
a bogami evo i stare!
OLIVERA (ulazi pjevušeći): Da smo se ranije
sreli, bilo bi drukčije sve... (pogleda
ih sa čuđenjem)... Šta je, šta
blenete, kao da nikada niste vidjeli sretno udatu ženu?!
DIMITRIJE
i pređašnji
DIMITRIJE (ulazi s desna sa raskompčanom
košuljom, drekne): Ženo, hoće li ta večera?!
OLIVERA (trgne se i krene u kuhinju): Odmah, dušo!
LAZO (sjeti se): A
baba? Ko brine o babi?!
DIMITRIJE (tri sestre jurnu uz
stepenice): I slijedeća dva sata da vas nismo ni čuli ni vidjeli, hoćemo na miru da gledamo ligu šampiona!
LAZO (da mu jedno pivo, kucnu se i namignu jedan
drugom): Živjeli!
DIMITRIJE: Živio, zete!
Z
a v j e s a
Pretplati se na:
Postovi (Atom)